Zaštita suhozida
Često u zadnje vrijeme do nas dolaze pritužbe o rušenju suhozida. Od toga da je susjed srušio zajedničku među do toga da neko komunalno poduzeće gradeći infrastrukturu devastira suhozide duž javnog puta. Što mislimo o tome, koje su pravne implikacije i što možete učiniti da to spriječite? Ponekad je teško svjedočiti nestajanju suhozidnih struktura, no najprije treba stvari staviti na svoje mjesto: suhozidi su izraz praktične potrebe jednog vremena. Još od doba Ilira i ranije, stari zidovi služili su kao izvor građevnog materijala za nove. U doba krajem 19. stoljeća kad su mnogi od današnjih suhozida građeni, treba ovo reći, također je bez puno milosti krčen kamenjar i uništavana flora i fauna, pa i maslinici, da bi se došlo do terena za sadnju vinograda. Mi smo praktičan narod, i koliko god bili ponosni i senzibilni na ljepotu naših krajolika, obično između ljepote i koristi biramo ovo drugo: bezbroj je primjera duž cijele obale koji to dokazuju. Isti onaj praktični poriv koji je nekad stvarao suhozide danas ih ruši: jer zauzimaju prostor, jer ne predstavljaju dovoljno dobru zaštitu, jer se njihovim drobljenjem može doći do materijala za novu gradnju. Dakle, poriv je jasan. Nadalje, najljepši suhozidni krajolici gotovo sigurno su bili terasirani položaji u blizini starih gradskih jezgara, i ti najljepši suhozidni krajolici na isti su način uništeni tijekom 20. stoljeća u doba širenja jadranskih mjesta, pogotovo nakon 1965. godine. U jednoj Slobodnoj Dalmaciji s kraja 80-ih pronašli smo članak koji pozdravlja uklanjanje suhozida iz grada, vjerojatno jer je za novinara predstavljao ostatak zaostalog, ruralnog života.
Danas su prilike drukčije – vještina suhozidanja zaštićena je kao kulturno dobro, a ruralni krajolik – do jučer striktno utilitarno – poljoprivredni, vrednuje se i kao kulturna, ambijentalna i ekološka vrijednost. Suhozidi u Hrvatskoj nisu zaštićeni kao kulturno dobro, zaštićena je vještina njihove gradnje. Zašto nisu? Kad bi se svi suhozidi štitili kao nepokretna kulturna dobra, milijuni zemljišnih čestica dobile bi zabilježbu u zemljišnu knjigu, pravo prvokupa Države i za svaku intervenciju na njima morali biste zvati nadležni konzervatorski odjel za uvjete, odobrenje i nadzor. Sva državna administracija vjerojatno bi se trebala prekvalificirati za brigu o suhozidima, te je jasno da takav sustav ne bi bio održiv.
To ne znači da niti jedan suhozid nije zaštićen:
1. Pojedinačnim kulturnim dobrima proglašeno je par desetaka bunja i ostalih suhozidnih građevina, nekoliko starih cesta i putova podzidanih suhozidom, par desetaka ruralnih cjelina koje sadrže i suhozide, stotinjak prethistorijskih gradina i tumula te nekoliko kulturnih krajolika, i njihova devastacija doista NIJE DOPUŠTENA i sankcionirana je Kaznenim zakonom.
2. Više gradova i općina u svojim je prostornim planovima zabranilo devastaciju suhozida, i u tim slučajevima moguće je počinitelja prijaviti komunalnom redarstvu (ali nije nam poznat slučaj u praksi).
Govoreći općenito:
3. Za svaki zahvat uklanjanja neke građevine, bila ona i suhozid, prema Zakonu o gradnji treba biti uredno prijavljen nadležnom tijelu graditeljstva, a onaj tko to nije učinio čini prekršaj po istom zakonu.
4. Svako uklanjanje bez privole svih suvlasnika predstavlja povredu prava vlasništva.
Najveće prokletstvo suhozida kod nas vjerojatno je to, što ih ima toliko mnogo, da ih većina ljudi i ne percipira kao neku vrijednost ili posebnost, pa i oni koji bi se o njima trebali skrbiti po službenoj dužnosti – bilo konzervatori, komunalni redari ili građevinska inspekcija. Osim toga, mnogi suhozidi su u prilično lošem stanju, te se njihovo uklanjanje ne doživljava kao nešto što kvari estetiku prostora, već kao poboljšanje. To su neki od razloga zašto smo se mi kao udruga opredijelili za proaktivan pristup: graditi, obnavljati i širiti znanje, jer početi se baviti devastacijama bilo ravno Sizifovom poslu, pri čemu bismo – okomivši se na neke slučajeve – bili nužno nepravedni prema tolikim drugima, i kroz povijest i danas. Sličan princip odnosi se i na UNESCO zaštitu – vještina se čuva kroz edukaciju, akcije i obnove.
*
Umijeće suhozidne gradnje je u prosincu 2016. godine dobilo trajnu zaštitu kao nematerijalno kulturno dobro RH, nakon trogodišnjeg perioda preventivne zaštite.
Umijeće je 2018. upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva, kao odgovor na zajedničku međunarodnu nominaciju Cipra, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske pod nazivom ”Art of dry stone walling, knowledge and techniques”. 2023. godine zatraženo je proširenje uključenih zemalja na Andoru, Austriju, Belgiju, Luksemburg i Irsku.