Polemike: o načinu zaštite suhozida i suhozidne gradnje u Hrvatskoj

Jedan komentar

1. Slijedi dulji osvrt, u manjku vremena tviterska verzija od četiri retka je na gorespomenutom blogu (“Kronika zaštite suhozida”.

   Dobar dan, ja sam taj “najžešći” – no realnije je skoro jedini – osporavatelj ovakvog načina “zaštite” suhozida i u prošloj godini istjecanja krajnjeg preventivnog roka upisa u Registar kulturnih dobara se u isti mah navršilo i tri desetljeća otkako sam s prijateljima studentima dokumentirao bunju s pet prostorija a na to se nadovezalo ostalo. Čak i s prvoklasnom arhitektonskom dokumentacijom trebalo joj je 12 godina da se zaštiti preventivno, a još 10 godina da u Registar uđe trajno (skupa s drugim prijavama trebala je ući odmah jer nije bilo razloga za preventivnu ogradu, ni zbog opasnosti ni zbog manjka dokumentacije). Od kolanjske peticije za zakonsku zaštitu suhozida i odvagivanja kako je pravi put onaj u smjeru očuvanja nematerijalne kulturne baštine sad je već 9 godina, za kojih sam na pitanja iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara odgovarao kad god me se zvalo – usmeno, pisano na pet kartica teksta, u opširnijoj žalbi na preventivno Rješenje i na koncu ovim pismom. Zato sam si dozvolio u njoj riječi napisati na kraći i jasniji način, poslavši ih svima iz Rješenja da se ne može ponoviti povijest ranijih beskorisnih argumentiranja bez odgovora.

   Suhozidi su poučni jer u zaštiti kulture imaju unikatni smještaj na križištu materijalnog, nematerijalnog i krajobraznog. Što se u načinu njihova stvaranja i postupanja s njima prepozna na najzabačenijem školju, oštro oko će prepoznati i u virtualno osnaženim urbanim scenama iz središta naših gradova. Glas za suhozide je uvijek i glas za onog društveno najnemoćnijeg među nama, jer tako nastaju. Zato ih se mora respektirati u njihovim vlastitim terminima a ne po mjeri države. Državni suhozidi su ceste poput “Napoleonovih”, pa opet u Južnoj Americi današnju kulturu carske ceste Inka kroz nematerijalnu kulturnu baštinu respektiraju kao lokalna znanja (primjeri obnavljajućih visećih mostova, u davnini za vladara i kastu a danas za turiste).

   Po takvoj široj primjenljivosti ova epizoda može zorno posvjedočiti što Uprava za zaštitu kulturne baštine može učiniti, a što ne može – a tako je i drugdje. Konzervatorska struka je na raspravi u Ministarstvu kulture naznačila opciju ulančanih registracija kao rješenje ali to nije pripremljeno za odlučivanje stručnog povjerenstva sastavljenog od znalaca van Uprave. O ovoj žalbi treba rješavati interno tijelo ustanovljeno kao i podzakonski propisi o Registru – za stanje u kakvom ovakve upise nije ni predviđeno imati. Zbog toga pravilnički za popravke suhozidnih građevina koje sam uveo u Registar treba imati “licencirane seljake”. Pored čitave povike nikad nisam čuo odgovor na pitanje tko će popravljati Bašićeve križeve uđu li kao građevine u Registar (a trebali bi), jer su ih gradili ljudi bez licenci a održavaju ih namjernici i ovčari. Motivacija tih uspjelih gradnji je tržišna, jer su okretni voditelji grupa vješti s kamenom bili stoga zato što im se na Pagu to s današnjim siranama i otkupnom cijenom mlijeka isplati. Po inicijativi ministarske Uprave za zaštitu kulturne baštine rješenje takve međusektorske situacije nećemo vidjeti nikada. Popravak bunje iz Registra po pravilničkoj proceduri završio je zarušavanjem čak i dijela građevine koji prije nije bio ugrožen – ugrozio ju je popravak po pravilu struke ciljane za palače i katedrale. Uspjeli popravak preostale suhozidne građevine iz Registra lokalnu je zajednicu kao znalce očuvanja uveo kriomice. Kad sam u prepisci oko otkupa bunje iz Registra spomenuo održavane radionice i uvlačenje lokalne sredine, pismo koje sam s pečatom dobio je bila najava izdavanja pravilničke zabrane radova. Odgovore na prijave drugih kulturnih dobara nisam dobio nikada, Pravilnik na to ne obvezuje.

   Iz trenutnih rasprava djelatnost Uprave za zaštitu kulturne baštine može se usporediti s vriskom oko HAVC-a. U ovako čvrstom zagrljaju države, sa svim aferama upravljanja zaštićenim prostorima i smijenjenim pročelnicima, konzervatori si ne mogu priuštiti nepokoravanje nalogodavcu – to se sa suhozidima vidjelo kad je krajobrazna atrakcija bila dovoljno privlačna za plakat i ulaznicu izložbe o Dalmatinskoj Zagori, ali ne i za Registar kulturnih dobara (na početku izložbenog postava kočila se tabla s prvoimenovanim inicijatorom – ministrom; izložbeni katalog kao standard galerijskog posla nije nikada izašao). U isto vrijeme buja sivo tržište elaborata kakve traži procedura, takve sam vidio vezane i za suhozide iz Registra – doslovno na grbači ljudi koji rade s tim kamenom. Konzervatorski posao se treba izdvojiti iz Ministarstva kulture. Nijemi svjedoci su svi oni suhozidi koji su ovakvim Rješenjem zapravo osuđeni na propast, sva ona lokalna znanja kojima je ovakvim postupkom otežan put k brendu proizvoda iz lokalno uređivanog ambijenta, ili makar u takvom životnom poslu konzervatorsku ekspertizu učinivši tek baštinskim uresom a ne razvojnim alatom. Zrele i inovativne konzervatorske prakse trebaju biti ocjenjivane od struke i javnosti, a ne od politike kakvoj je Ministarstvo kulture važno zbog demostracije moći.

   Samorazumljiva duševna dobra poput krajobrazne afektacije suhozidima kao da bi trebala biti jednostavna, ali nisu. Hora je izvorni spomenik etničkog čišćenja, Bucavac je originalno zadružni vinograd za kolhoz državne vinarije sastavljene od strojeva pokradenih (“nacionaliziranih”) od naprednijih vinara – danas će suza krenuti stoga jer su lijepi apstraktno, ali pamet služi i danas prepoznati muku onih koji kažu da su taoci hore ili drugih kojima je cijena grožđa pala jer je “zaštićen” samo bucavački perivoj a ne i njegov krajolik. I tako dalje, i tako bliže.

   Civilni sektor, udruge i inicijative građana, pa i sam glas javnosti (glasača, potrošača), u tome imaju vrlo važnu ulogu i u tome je “Dragodid” umnogočemu zaslužan. Ljude u udruzi ne mora obvezivati etički kodeks kakav mi nalaže stvaratelje fenomena držati na prvom mjestu, čak i prije od poslodavca – takav je promjenljiv. Ti stvaratelji ne žive u selu ili kraju čije se tradicije protežu od jedne do druge državne granice, pa i preko nje. Svi smo imali debelog razloga podupirati “Dragodid”, no zapasuje li se sve u jedno selo ostaje prilično jasnim kakva udruga ostaje po mjeri takvog sela. Žao mi je što mi je u takvoj namjeri bilo predviđeno mjesto pukog popunjavatelja rubrika zadanih takvim gabaritom, pa kad to nije išlo više nije išlo ni išta drugo.

   Hvala na uvrštavanju ove notice, za koju držim da je trebala biti među zadnjim pasusima vijesti o Rješenju registracije.