Knjiga Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestankadugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i umirovljene ravnateljice gospićke gimnazije Ane Lemić objavljena je u nakladi OMH u Gospiću, Laserplusa i Hrvatske geološke ljetne škole prošle godine. Autorica je u dva desetljeća istraživanja obišla više od petsto velebitskih sela i zaselaka, fotografirala kuće i prirodu, razgovarala s preostalim mještanima, što je rezultiralo impozantnim izdanjem na gotovo 750 stranica i s oko 1500 fotografija.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Lemić, u predgovoru knjige Sela i stanovi na Velebitu zapisali ste da je prije pisanja trebalo „upoznati ćud Velebita“. Što je „ćud Velebita“?

Kako se nalazi na granici dvaju klimatskih područja, Velebit je po mnogočemu raznolik. Raznolik ne samo biološki i krajobrazno nego i klimatski. To je surova planina. Tu se klima začas promijeni. Meni se događalo ljeti da krenem po vrućem danu i odjednom se smrači i završim u olujnoj mećavi.

Zato ste napisali knjigu?

Nisam se odmah odlučila na knjigu. Prvo sam krenula planinariti. U mojoj se kući neprestano pričalo o Velebitu, gledala sam ga iz vrta, iz gimnazije u kojoj sam radila… Već me to odredilo da zakoračim u tu mističnu, najopjevaniju našu planinu. Hodajući Velebitom nailazila sam i na sela. Fotografiram, zabilježim datum i lokaciju. Spremim. To se u početku događalo stihijski. Kad se skupila kritična masa, kad sam na zemljovidima vidjela gdje su ta sela, onda sam shvatila da je Velebit bio jako naseljen. Znala sam da je čovjek Podgorac tu živio od 17. stoljeća, ali nisam imala predodžbe da je toliko sela bilo. To me iznenadilo. Shvatila sam da je sve to raseljeno, da su ostala samo sela uz morsku obalu i Jadransku magistralu. Tu i tamo u nekom zaselku, dublje u planini, pronašla sam po jedno, dvoje ili najviše troje ljudi, ali to nije ni deset posto prijašnje populacije. Zaključila sam da to netko mora obići, fotografirati i pokazati svijetu. Osjetila sam to kao svoj zadatak, kao dug domovini, da iz anonimnosti izvučem taj dio zemlje.

Koje ste sve područje obuhvatili?

Obuhvatila sam cijelo područje kojim gospodari Park prirode Velebit. Oko 160 km duljine i desetak dubine. Dakle stotine četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koji je nekad bujao životom, a na kojem više života nema.

Sve ste to obišli?

Da, dvadesetak godina je to trajalo. Doslovno svaki slobodan trenutak bio je darovan Velebitu.

Pišete o više od 500 velebitskih sela i zaselaka. Koliko Velebit danas ima stanovnika?

Teško je reći konkretnu brojku. U selima uz more, koja su zimi također jako pusta, i u onima uz magistralu, bude do desetak ljudi. U planini su gotovo sva sela već odavno napuštena, osim njih nekoliko sa po jednim ili dvoje stanovnika.

A koliko ih je bilo prije?

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Zašto su ljudi otišli?

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Ali nisu zaboravili svoj kamen, pišete u knjizi …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Zašto su otišli baš poslije Drugoga svjetskoga rata, a ne ranije ili kasnije?

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

Čini se da je bilo tako. A otkud su njihovi preci došli? Zašto su naselili baš Velebit, a ne neko pitomije područje?

Pred najezdom Turaka mnogi su naši krajevi opustjeli, jer se stanovništvo sklanjalo u sigurnije krajeve. S njihovim odlaskom novo stanovništvo zaposjedalo je te puste predjele. Nakon izgona Turaka Velebit su tijekom 17. stoljeća naseljavali Bunjevci. Jedna bunjevačka rijeka krenula je odozdo, od Hercegovine, Dalmacije, pa gore od Gorskog Kotara, od Liča i Krmpota. Drugi val doseljenja zbio se od Senja i Vinodola, kao i s otoka Cresa i Lošinja. Dio doseljenika činili su stanovnici koji su naselili te krajeve po potrebi službe, osobito u vrijeme Vojne krajine. Planina s primorske padine djeluje jako negostoljubivo, no kad se uđe malo dublje, nađe se pitomih krških polja koja su davala uvjeta za život. Tu su nastala naselja.

Na vašim fotografijama Velebit izgleda kao muzej na otvorenom.

Da, tako zapravo i jest. Te kuće, kamenice, šterne, stolići pred kućom… sve je to od klesanog kamena. Sve je to čovjek radio i sve što je nekad napravio danas je spomenik. Zato sam i objavila ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Da to bude spomenik tim ljudima. Velebitsko zrcalo u kojima će oni, gledajući fotografije, čitajući, vidjeti svoje očeve, matere, didove, prababe, sav taj život nekoliko pokoljenja unatrag. Da im se vrate slike, da osjete svoje korijene. U razgovoru s tim ljudima doznala sam njihove životne priče, proživljavala ih, nekad se s njima i smijala, nekad plakala. Čovjek je otišao odatle u nepoznato. I ništa nije imao što bi ponio, osim bora na čelu i žuljeva na rukama. To je toliko tužno. Kad prolazite Velebitom i vidite ta sela… kuće porušene, ona gluha tišina, nigdje nikoga. Naiđete tek na trag životinje ili nekog poskoka gdje se sunča na kamenu. To je život na Velebitu danas.

Velebitski toponimi također su svojevrsni kulturni spomenik. Što suvremenom čovjeku govore imena velebitskih predjela?

Toponimi su im ponajprije služili za orijentaciju. Ta zemljopisna imena kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz to zemljopisno ime. Tako se u velebitskim ojkonimima često krije geografski pojam (Jamina, Duboko, Provalija), položaj u odnosu na drugi lokalitet (Podpogledalo, Podlokva), naziv po vrsti tla (Pisak, Kamenica), po životinjama (Volarice, Kozarica), po vrsti vegetacije (Javorovac, Hrastovac), prema atmosferskim uvjetima (Burnjak, Ledenik), po nastambama za držanje stoke (Jatare, Torine), zatim po sakralnim elementima, često i prezimenima stanovnika. Ima i sela koja su nazvana po osobnim imenima iznimnih pojedinaca.

Time ih se htjelo sačuvati od zaborava …

Tako je. Treba reći još nešto. Podgorcu nije bilo lako živjeti na velebitskim vrletima, ali nije mu bilo lako ni doći do svoga groba, jer groblja su imala samo župna sela. Ali bez obzira na to Podgorci su pamtili svoje djedove.

Gdje su onda pokapani?

Pokojnika je trebalo nositi do groblja. Oko toga razvili su se specifični pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala, koji su uvršteni na listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture.

O čemu je riječ?

Put do groblja bio je dalek i težak. Trebalo se povremeno i odmoriti. Ta odmorišta obično su bila na križanju putova ili čistinama. Ali da bi se odmorilo, pokojnika je trebalo spustiti. Ne na zemlju već na unaprijed popločano i pripremljeno mjesto. Jedan kamen stavili bi uz noge, a drugi uz uzglavlje. To se smatralo njihovom mirom (mjerom). Tim je ljudima to bilo neka vrsta kenotafa. To je njima bilo sveto mjesto gdje je zadnji put počivao njihov ukućanin i tu se nije napasalo blago. Oni su to mjesto obilazili i štovali više nego sam grob.

Velebit obiluje i rijetkom florom i faunom. Koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest o vrijednosti prirodne baštine?

O tome se dosta govori, no još nismo dovoljno osviješteni. Hrvatska je potpisnica konvencija o zaštiti okoliša, upravo smo obilježili 2. veljače, međunarodni Dan močvara, koje su najugroženije, ali pitanje je koliko se propisa držimo. Velebit je uz Biokovo najveće endemsko čvorište u ovom dijelu Europe. Posebno je bogata velebitska flora s preko 2500 biljnih, od koji su 80-ak endemične. Velebitska degenija primjerice raste samo na Velebitu i Kapeli, nigdje drugdje u svijetu. Hrvatska sibireja ima tek jednog srodnika na Čvrsnici i jednoga na Altaju. I među leptirima ima više endema, ali najugroženiji je velebitski apolon. To je naš najveći i najljepši leptir. Ne Velebitu ima još nekoliko staništa toga leptira i osobno ih svake godine obilazim i fotografiram. Strogo ih krijem jer odasvud dolaze kolekcionari.

Ima li spasa za Velebit?

Velebitom danas gospodari Park prirode, i tu su dva nacionalna parka. U institucionalnom smislu, Velebit je dakle zaštićen. No s odlaskom stočara mijenja se i velebitska flora, zarastaju pašnjaci, dolaze druge biljne vrste, a autohtone nestaju. One sa sobom povlače i životinjske. S te strane prijeti određena opasnost. Život kakav je na Velebitu bio neće se vratiti. To je svima jasno. Ne vraćaju se ni u ona sela koja su dostupna, kamo je došao asfalt i struja. No pojedinci navraćaju, uređuju kuće djedova, pokose nešto i borave tu povremeno ljeti. To treba pozdraviti. Na Velebitu stoljećima se živjelo intenzivno, organizirano i u naše vrijeme, pred našim očima, sve je najednom raseljeno. Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi.