Izvještaj: suhozidni kongres na Kefaloniji

Tekst i foto: Filip Šrajer

Grad Argostoli na najvećem grčkom jonskom otoku Kefaloniji ovog je rujna bio domaćin 15. međunarodnog suhozidnog kongresa SPS-a (Société scientifique internationale pour l’étude pluridisciplinaire de la Pierre Sèche) i radnog sastanka vezanog za izradu nominacijskog dokumenta za uvrštenje umijeća gradnje suhozida na UNESCO popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Foto: Ambijent grada Argostoli – glavnog grada Kefalonije. Apartmanska arhitektura ne razlikuje se puno od naše, a u slikovitijim lukama na otoku vlada ista gužva nautičara kao i kod nas, samo umjesto talijanskih, njemačkih i austrijskih, prevladavaju francuske i britanske zastave

Kongresi SPS-a se od 1987. održavaju u otprilike bijenalnom ritmu, svaki put u drugoj zemlji (do sada po četiri puta u Španjolskoj i Italiji, tri puta u Grčkoj, te po jednom u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj i Velikoj Britaniji). Sam SPS je iznenađujuće mala organizacija, bez zaposlenih i sa svega nekoliko tisuća eura godišnjeg proračuna, koliko skupi iz članarina i kotizacija. Njihova tajna je očito u pogođenoj temi oko koje se uspio mobilizirati međunarodni krug stručnjaka, koji su istodobno povezani s jakim suhozidnim i baštinskim organizacijama u svojim zemljama, kao što su DSWA, ABPS, SVSTM , Fundació El Solà, SUS  i drugima. Istodobno, uvijek se nađe po netko zainteresiran da bude domaćin kongresa radi afirmacije vlastitih baštinskih tema, i taj onda zapravo preuzme svu logistiku i kongres bude organiziran u partnerstvu SPS-a i domaćina.

Foto: Ambijent kongresa – Knjižnica Korgialenio

Ove je godine organizacija domaćin bila IKI (Zaklada Kefalonije i Itake) , odnosno njen karizmatični dopredsjednik profesor Elias Beriatos, urbanist i prostorni planer, uz potporu grčkog Ministarstva kulture i lokalnih vlasti. Kongres se održao u inspirativnom ambijentu Knjižnice Korgialenios (gradske knjižnice podignute privatnom ostavštinom), a trajao je dva dana, s programom od skoro 30 dvadesetminutnih izlaganja, koja su se temom kretala od znanstvenih i stručnih obrada pojedinih lokaliteta (kao npr. suhozidne baštine grčke regije Zagori) ili tema (egejski terasirani krajobrazi, nepravo svođene sakralne građevine), do prikaza obnove pojedinih lokaliteta o čemu su pričali sami zidari, odnosno građevinski majstori.

Lijevo: Elias Beriatos (u sredini), a pokraj njega Ada Acovitsióti-Hameau (GR-FR) i Michelangelo Dragone (IT), voditelji SPS-a,
desno: Ada Acovitsióti-Hameau predstavlja članice grčko-ciparskog tima iz stručnog tijela kongresa (Ioulia Papaeftychiou, Antonia Theodosiou, Maro Apostolou, Anastasia Pitta)

Kolaž “screen-shotova” s predavanja: prvi red – egejske terase (T. Pétanidou), drugi red lijevo – obnova podzida ceste u Francuskoj (T. Bourceau – lijevo), desno – suhozidi Novog Zelanda (R. Tufnell), treći red lijevo – “Profano, sveto i suhozid” (P. Hameau), desno – suhozidne građevine Kefalonije (G. Thomas)

Dio smo predavanja održanih drugi dan kongresa morali propustiti, jer je u prostorima obližnjeg kazališta održan radni sastanak međunarodne inicijative za uvrštenje gradnje u suho na UNESCO listu,  na kojemu smo davali komentare na zajednički tekst kojega su koordinatorice prijave, Stavroula (Villy) Fotopoulou, direktorica grčkih Muzeja moderne kulturne baštine i Angel Nikolaou Konnari sa Ciparskog sveučilišta, sastavile od tekstova koje smo im iz svih uključenih zemalja (abecedno: Bugarska, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Slovenija, Španjolska, Švicarska) poslali u lipnju, nakon čega smo dogovarali program rada za dalje. Za koordinatora audiovizualnih materijala izabran je Španjolac Joan Reguant, koji je taj posao radio i za potrebe zajedničke prijave mediteranske prehrane na listu prije dvije godine.  Sastanku nisu prisustvavali predstavnici Bugarske, jer imaju neke probleme oko njihove nacionalne zaštite,  a zbog nekog nepredviđenog događaja slučajno i Francuske – što gotovo nismo ni osjetili, jer je kongres bio izrazito frankofon i pun Francuza od kojih su neki došli i iz vlastitog interesa, reklo bi se – turistički. Nakon sastanka, u kongresnoj je dvorani održan okrugli stol na kojemu smo skupu ukratko predstavili stanje zaštite suhozida i ostalih nematerijalnih kulturnih dobara u svojim zemljama, te odgovarali na pitanja o ciljevima i očekivanim rezultatima upisa na UNESCO listu; u ime Hrvatske na skupu su sudjelovali autor članka (arhitekt) i Marko Pejić (etnolog) iz udruge Dragodid.

Foto: sastanak i nakon njega okrugli stol vezan za prijavu suhozida na UNESCO listu

Živa diskusija: koordinatorica Villy Fotopoulou i švicarska predstavnica Julia Dao (na slici se vide i švicarski suhozidni profesionalac Urs Lippert i slovenska konzervatorica Eda Belingar iz Nove Gorice)

Treći dan proveli smo na cjelodnevnoj turi po kulturnom i prirodnim baštinskim atrakcijama Kefalonije (venecijanska tvrđava, veliki samostan, geološki fenomen ponora i izvora morske vode, suhozidne terase na sjevernom dijelu otoka, seoce Fiskardo, plaža Myrtos…). Otok je po mnogočemu (krajolik, građevine, glazba) puno sličniji Dalmaciji, nego onome kako se obično zamišlja (i reklamira) Grčka, što je rezultat venecijanskog naslijeđa, odnosno pripadnosti istom kulturnom kontekstu istočne obale jadransko-jonskog bazena. Izlet je bio prigoda i za rezimiranje dojmova, dodatno upoznavanje i razmjenu kontakata i iskustava sa kolegama. Sljedeći suhozidni kongres SPS-a bit će na Menorci, gdje je trenutno najaktualnija suhozidna tema kampanja da se fenomenalni suhozidni suhozidni krajolik Punta Nati očuva od izgradnje planirane solarne elektrane.

Foto: prizori s izleta

Sljedeći formalni korak aktivnosti “za UNESCO” je ispunjavanje drugog dijela prijavnice koji se tiče opisa dosadašnjih i budućih mjera zaštite, te navođenja zainteresiranih zajednica i pojedinaca praktikanata, bez čije privole, odnosno podrške, “element” uopće ne može ući na listu. Ugodan, ali ne i lak posao bit će izbor po 5 fotografija i 5 minuta video materijala po zemlji sudionici (s naglaskom na zidanju i zidarima, ne na krajolicima!), od čega će se onda odabrati konačnih “zajedničkih” 10 fotografija i složiti 10 minuta videa. Sve bi trebalo biti zapakirano za službenu ratifikaciju po zemljama negdje u siječnju, da bi se onda u ožujku stiglo na redovni godišnji poziv za podnošenje nominacija.

Djelomično kroz materijale poslane za UNESCO prijavnicu, djelomično kroz predavanja i razgovore sa strane, polako se ocrtava domet zaštite i valorizacije suhozidne gradnje po pojedinim zemljama. Negdje kroz poljoprivredne poticaje, negdje kroz profesionalna udruženja, negdje kroz aktivizam, negdje kroz istraživanja. Primjerice, u Italiji za kulturni krajolik, pa tako i uvrštenje suhozida na UNESCO listu, formacijski nije nadležno Ministarstvo kulture, već Ministarstvo poljoprivrede – pa je tako i njihova nacionalna predstavnica dolazi iz tog ministarstva. Ili, Švicarska je na sastanku bila zabrinuta oko tvrdnje u UNESCO prijavnici da su “nositelji tog umijeća prvenstveno ruralne zajednice” – jer su u Švicarskoj to profesionalci, zaštita okoliša i civilni sektor (primjerice tamo se na taj način može odslužiti civilni vojni rok)! Iz Francuske smo vidjeli primjer gdje je popravak podzida jedne ceste dobila suhozidne firma, između ostalog i jer je bila jeftinija od beton-varijanti koje su nudili drugi! Cipar izgleda daje i do 50 EUR poljoprivrednih poticaja za metar kvadratni suhozida na poljoprivrednoj površini, pod uvjetom da lokacija uđe u registar kulturnih dobara! Jedno istraživanje na Cipru dalo je podatak da uređene suhozidne terase zadržavaju 13 puta više vlage od porušenih… I tako dalje, a ova UNESCO inicijativa je prilika da se ta razna iskustva evidentiraju i sistematiziraju, te eventualno nešto i primijeni kod nas.