Izvještaj: Crikvenica – i djeca vole zidati

Tekst: Ante Senjanović

Foto: Ante Senjanović, OŠ Crikvenica, Muzej Grada Crikvenice

 

Nad Crikvenicom, postoji seoce Kotor. Visoko na svom gradinskom položaju gleda, kako rječica Dubračina kroz prolaz u brdima ide prema moru. Niz godina već, crikvenički gradski muzej pomalo uređuje i prezentira povijesno naslijeđe tog krajolika, pa i nas pozovu svako proljeće da vodimo radionice popravka kotorskih gromača. E, sad, to je proljeće, a ovo pišem pred sam kraj godine. Ma zašto? Nije da smo preažurni s izvještajima (nostra culpa, nostra maxima culpa), ali ovaj ne kasni toliko (a ja nisam kriv niti što kasni ovoliko koliko kasni; gađajte kamenjem druge). Naime, ove godine smo nakon proljetne radionice, dobili i još jedan dvostruki poziv iz Crikvenice: za jesen je dogovoren novi Kotor, ali i edukacijska radionica u OŠ Vladimira Nazora, pa vam o tome sad pišem.

 

Krenimo po redu. U osnovnoj školi, poželjeli su urediti svoje stražnje dvorište. Tamo rastu masline, i ima jedna lijepo održavana, ali malo neugledna livada, odvojena od rijeke drvećem i grmljem, pa su na nju htjeli nešto postaviti, i to tako da u izradi sudjeluju i učenici. Ideja je bila da to bude neka tradicijska vještina; a gromača ima svugdje po primorju, pa čeg li onda boljeg, nego da djeca usuho sazidaju nešto. Sad, purist bi mogao prigovoriti kako nije red na livadi zidati gromaču, i suštinski bio bi u pravu. Ali, gledajmo ovo prije kao krajobrazno uređenje, za koje je izabrana jedna narodna tehnika gradnje u kojoj svatko s malo volje i vježbe može sudjelovati – za djecu idealno. A ni livada u dvorištu nije polje, pa nije neka šteta. 

 

Došli smo u školu dan prije početka radionice, kako bismo izvidili teren i vidjeli što ravnateljica i učiteljice imaju na pameti. U razgovoru se došlo na ideju malog auditorija, kako bi se na lijepe dane neke lekcije mogle održavati u dvorištu. Navečer smo mi malo promislili, malo skicirali i odlučili se za najjednostavnije: polukružnu klupu, dovoljno dugačku da na nju može sjesti jedan cijeli razred (njihovi nisu preveliki).

 

Imali smo tih dana sreće s vremenom, jer nas je usred kišnog razdoblja dočekalo nekoliko krasnih jesenjih dana. Iako, jutrom hladnih, moram reći. A pogotovo iza škole, gdje uz Dubračinu dolazi hladni zrak iz Vinodola, a sama zgrada skriva sunce, da su se djeca obgrljivala rukama i skakutala da im ne bude zima (naravno, mogla su obući svoje jakne – ali koje dijete će to napraviti ako mu mama nije tu da ga natjera?). No dobro, to je kratko trajalo, a poslije bi zatoplilo, a bome i zavrućilo. Na mjestu nas je dočekao materijal, kamen iz gromača srušenih pri širenju crikveničkog groblja, i dok nisu došla prva djeca iscrtali smo temelje i počeli pomalo kopati.

 

 

 

Radionica je bila zamišljena u tri jutarnje smjene, za vrijeme nastave. Svaka dva školska sata, došla bi nova skupina djece, a prethodna bi, uglavnom nerado, otišla nazad u učionice. Mislav bi, kao jedini s bradom među nama i tako jedini koji im može uliti strahopoštovanje, svakoj novoj grupi održao malo predavanje o gromačama i o tome kako da sazidaju nešto čvrsto, a da pri tom ne ozlijede ni druge ni sebe. 

 

 

Tu smo zapravo imali jedan mali problem: svaka edukacijska radionica, po definiciji, uključuje zidare početnike – polaznike koji nisu nikad, ili su vrlo malo zidali, pa kad krenu raditi to najčešće nije baš dobro. Što je normalno, jer svakome treba vježbe u nekoj novoj vještini. Kad se obnavlja neka stara gromača uz put, ili neki prezid, ili nešto takvo, nije bitno da rezultat bude savršen, jer je sama masa kamena dovoljna da stvar stoji, ako baš nisu napravljene grozne greške – a mi smo tu da ih spriječimo. No, ovdje je bilo malo delikatnije, jer smo, kako rekoh, zidali klupu; nešto što je samo po sebi zahtjevan zadatak. Nije jednostavno napraviti nizak čvrsti zid po kojemu će netko svaki dan hodati, skakati, sjediti. Ukratko, nije baš za početnike, ali ne možemo djecu razočarati, ipak trebaju sudjelovati. A da bi bilo još teže, nas je troje, a djece po petnaest, i ne može se na svakoga u detalj paziti što i kako radi.

 

Stoga, napravili smo klasičan radionički kompromis – uposlili ih kao škaljare, a oni znatiželjniji su se sami izborili za zidanje. Škaljanje je donošenje manjeg i sitnog kamenja (iliti: škalje (čisti talijanizam inače; vidi u riječniku pod scaglia)) kojim se zapunjuje zid. Nije glamurozno, ali ni ništa manje važno od bilo kojeg drugog dijela gradnje. Zid stoji zbog velikog kamenja, a traje zbog sitnog. Djeca kao djeca, od sveg naprave zabavu, pa su neke curice punjenje kanti škaljom pretvorile u neku vrst arkadne igrice – jedna skupina baca kamenčiće, a druga trči okolo i hvata ih u kante. Brzo ih je prekinula učiteljica. Šteta.

 

 

No, kako bilo, djeca kao ljudi, svatko je pristupio različito: neki zainteresirani, neki samo sretni što nisu na satu, neki slušaju, neke nije puno briga. Neki priča drugome kako on sluša pravi, tvrdi njemački rap. Jedan mali Rom se zafrkava sa stereotipima (“Mama će mi bit sretna kad joj kažem da sam prvi put nešto radio u životu.”; duhovit mali, a radišan). A neki, prepuni energije: rješavamo mi jedan završni kut klupe i pripremamo ležaj za jednu gromadu koju tek planiramo dotegliti s drugog kraja livade. Mozgamo, slažemo, štimamo, štemamo, koncentrirani na zid, i zadovoljni se okrećemo da ćemo po taj kamen, a evo ti grupe momčića koja kotrlja tih par stotina kila kamena prema nama. E, pa bravo. Neki na svoju ruku zidaju, pa ih upozorimo kako treba, a neki malo organiziranije pod nadzorom. Nešto od toga je bilo dobro, pa je moglo ostati, a nešto je trebalo poslije zamijeniti – lijepo je da su se uključili, ali ipak treba biti čvrsto.

 

 

 

 

Bilo je i novinara da poprate akciju, što pravih, što budućih. Tako je Novi list pisao o učenicima graditeljima, a valjda su nešto i učenici o samima sebi. Bila je naime i njihova školska novinarska grupa, koju je dovela učiteljica, da malo vježbaju opisati i ispitati situaciju. Kako saznati što se događa, kako intervjuirati uključene u događaj, i tako to. 

 

 

 

To su bile te jutarnje smjene. Djeca bi do 14 sati pomalo otišla kućama, a nama bi došlo vrijeme za marendu, preko puta u Pandori. Nakon tog nazad, da malo popravimo i još doradimo, jer ipak – najbrže se radi kad ne moramo paziti na djecu. I tako, u tri planirana dana, dovršila se klupa i veći posao od očekivanog (još su nam dva puta donosili dodatni materijal, jer bismo donešeno pouzidavali). Djeluje čvrsto, djeluje uredno. U školi su zadovoljni, a zadovoljni smo i mi. Valjda će izdržati djecu. Javimo Vam na proljeće je li preživjela.

 

 

 

E, to je bio prvi dio, odrađen radnim danom, a imamo i drugi, odrađen taj vikend: povratak na Kotor, drugu ovogodišnju radionicu popravka gromača, nazvanu Kotor calling. To mjestašce od desetak kuća, uglavnom napuštenih, starije je od Crikvenice. Barem ako računamo kad je tamo stavljen najstariji kamen, jer gradinski ostaci na kotorskoj glavi datiraju iz brončanog doba, a ne smijemo zanemariti ni tamošnje ostatke tri srednjovjekovne crkve. Danas su tamo žive samo dvije kuće koje je obnovio gospodin Šarar i još jedna u kojoj živi starija gospođa kojoj se nažalost ne mogu sjetiti imena. Ostâle su ruševine. Kotor je živio od dvije stvari: terasiranog poljoprivrednog krajolika, koji je nekada morao biti spektakularan, ali je danas zarastao, nevidljiv i pomalo se urušava potkopan korijenjem drveća, te od vještine stanovnika koji su putovali naokolo kao vješti obrađivači kamena.

 

Lijepo vrijeme koje sam spomenuo se nastavilo i za vikend. No, pokazalo se kao jedan nesavršeni blagoslov. Kako su nama to bili prekrasni dani za rad u prirodi, tako su i drugima bili povod da iskoriste zadnje tople jesenje dane, pa su ih svi aktivni prirodoljupci i sva društva otputovali iskoristiti što dalje mogu. Pa se tako, osim nas troje udrugara i organizatorice Tee iz muzeja, skupilo još šestero dobrovoljaca. Jedna je naletjela na nas kod sportske dvorane, oboružane poljodjelskim alatima (nema gradnje bez mašklina i motike) i pomislila da smo mi akcija sadnje drveća na koju se bila uputila. Kako ni tamo nije bilo puno ljudi, priključila nam se nešto kasnije na brdu.

 

 

 

Sa manje ljudi, manje je bio ambiciozan i program gradnje. Ima na Kotoru čudo toga što bi se dalo popravljati, i izvorna namjera je bila obnoviti gromače uz put od Kotora do lokve. No, umjesto toga smo kao prikladno brojnom stanju uzeli obnavljati okoliš same lokve, na četiri mjesta urušene gromače. Na strmom kotorskom terenu se urušeni materijal, s godinama, često otkotrljao daleko nizbrdo, ali smo ovdje na zaravni oko lokve imali sreće, pa je sav bio na mjestu. I tako, na blagom jesenjem suncu, u tišini jesenje šume, bez žurbe, ugodnim radom smo svi skupa to popravili. Još smo imali i vremena za laganu šetnju naokolo. Taj zarasli krajolik je prekrasan kao nekakav park. Čistine i kameni labirinti među starim nedirnutim stablima. Vidjeli smo ogoljeni dio livade, gdje se jazavac nekad valjao pred svojom jazbinom – ali je to očito pred dosta vremena bilo, jer nju nismo nigdje uspjeli vidjeti. Vidjeli smo i uspravno kamenje, postavljeno na gromače tako da se na njeg popne loza.

 

 

Taj napušteni krajolik će teško ikad ponovno postati kakav je nekad bio, živo, poljodjelsko zemljište. Jedino ostaje ovo što se pomalo radi – crikveničko šetalište u prirodi, daleko od gužve, po uređenim i označenim stazama, kojima Muzej i Grad unazad zadnjih nekoliko godina predstavljaju povijest i naslijeđe kraja: gromače, crkve, gradinu Badanj, dolce, Kotor.

Vidimo se na proljeće, ako želite pomoći u tome.