Svoltona kućica- obnovljeni potencijal otoka Brača

Foto: Ante Senjanović

Piše: Filip Bubalo
Foto: Geaviva – vidi cijeli album, A.S., F.B.

U želji da od svog posjeda koje se prostire na 1,4 ha u blizini Milne na Braču,  napravi centar za diseminaciju znanja i uglavnom zaboravljenih i alternativnih vještina, Sabine –osnivačica Udruge Gea Viva napravila je u nekoliko godina malu zelenu revoluciju. Nekadašnji vinograd, danas je mjesto susreta udruga i pojedinaca, kojima otok sa svim svojim resursima, predstavlja znatno više od puke ljetne destinacije za ispucavanje godišnjeg. Naime, ovaj agrokulturni posjed taman je toliko udaljen od Milne da posjeduje tipične građevine za privremeni boravak u polju. Uz poneki kuriozitet kao šta su gomile sa malim uzidanim vidikovcima (vjerojatno za lov ptica), na posjedu je i jedna nekadašnja (zapaljena) vapnenica, ali i bunja ili po bračku svoltona kućica. Stoga i naziv projekta Održivost na otoku-prošlost, sadašnjost, budućnost kojim je obuhvaćen niz besplatnih radionica u trajanju od skoro pola godine, najbolje govori kako život na otoku, ne samo za stranu državljanku rođenu tisućama kilometara koja se odlučila za komadić zemlje na Braču, nego i za otočko stanovništvo pa i za turiste, uz malo volje može biti znatno ispunjenije od turizma apartmanskog tipa. U središtu takvog promišljanja jest prirodna i kulturna baština Brača, koja se ne bez razloga brendira kao Otok kulture i avanture, iako u promo videu nema niti jednog kadra svoltone kućice. Tako je dio radionica, koje financira i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU, bio usmjeren na ekološku/održivu proizvodnju: permakultura, sakupljanje samoniklog bilja, filcanja vune, izrada solarnih panela, dok smo mi Dragodidaši tijekom dvodnevne akcije bili zaduženi za obnavljanje graditeljske baštine.

Radionicu suhozida otvorio je cijeli osmi razred osnovne škole iz Milne, svih četvoro uz pratnju učiteljice, koji su nakon kratkog obilaska posjeda i edukacijskog dijela prionuli radu na ogradnom zidu i pokazali da je u genetski zapis u malih bračana uistinu od kamena. Šteta samo što nastavni program u školama nije prilagođen željama i potrebama sredinama i područjima s ovako bogatom baštinom. Ono što su započeli osnovnoškolci, u popodnevnim satima dovršili su Dragodidovi volonteri,pa je prva lokacija i suhozid od kojih 10-ak metara, kao zagrijavanje uzidan u trenu. Prava akcija započela je odmah rano izjutra drugog dana, kad su nam se pridružili šjor Ive Cvitanić, neobično vitalan i vedar 81-godišnjak iz Postira, meštar ol bunje, ali i pasionirani maslinar, te naš čovjek na terenu, klesar Andrija iz Nerežišća.

S obzirom da je bunja bila razrušena na tri mjesta uglavnom na gornjom prstenu, napalo se sa svih strana. Da je riječ o spašavanju u zadnji čas, bilo je jasno nakon što se prilikom čišćenja sa zapadne strane,sam aod sebe urušila trećina prstena oko svoda. U ritmu odmjerenihpokreta meštra Ive, preslaganje vrha bunje, kao i cijelog prstena bilo je dovršeno prije podnevnog odmora. Nakon toga pridružilisu nam se ostali volonteri, većinom pristigli iz Splita,ali i iz Gdinja, Oliba i Francuske,  poznanici ali i predstavnici udruga (Permakultura Dalmacije i Galerija Povlja), pa je suhozid od nekih 15 metara ubrzo bio i dovršen, iako su se neki po prvi put susreli sa kamenim tetrisom. Zbog pogled na friško uzdignut suhozid, nitko se nije požalio na znojno čelo, ozljede na rukama ili izgubljeno subotnje poslijepodne. Samo je na babuljast kamen bilo je pritužbi (vađen iz zemlje u okolici i spaljen do pucanja), od meštra do najmlađih, jer ipak smo na Braču.

Nakon okrepe u vidu pravog suhozidarskog fažola, bilo je potrebno bokun više od sata za odmor, ne toliko od kamena koliko od sunca. No, sa dosad rekordnim brojem volontera (21) na suhozidnim radionicama u Milni, treća lokacija, u kojoj se od urušenog zidića podigao pravi ogradni zid od kojih (cca 15 x 2m) prigodna imena zmajski suhozid, također je bio gotov prije zacrtanog, pa je ostalo taman vremena za grupno fotografiranje, teza većinu pravac trajekt. Tek par sati u nedjelju ostalo je za jedan kratki đir preko Nerežišća, eko sela Dola i najstarijeg naselja na otoku – Škripa. Stvarno malo, ali zapravo sasvim dosta vremena da se zarolaju novi planovi s nekim drugim udrugama i institucijama, jer potencijali zapravo leže u svakom kutku Brača, od prapovijesnih gomila, preko kamenoloma, pučke arhitekture, svoltanih kućica, jedinstvenih Dolskih kamenih košnica, malih poljoprivrednih posjeda i čekaju da ih se poveže u jednu baštinsku turu, kojom bi rado pješačio i domaći svit, škole, eskurzije, a kamoli strani turisti. Financiranje putem domaćih i EU fondova više nije znanstvena fantastika, postoje LAG-ovi i LEADER mreža preko kojih se mogu povući sredstva za razvoju ruralnih područja.

Šta se čeka?

Foto: FB