S Marinkom Orlićem na draškoj komunadi

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Filip Šrajer, Berislav Horvatić, Denis Lešić
Video: Filip Šrajer, Marko Pejić

Prošloga tjedna posjetili smo Marinka Orlića, stočara iz mjesta Baška Draga (odnosno Bašćanska Draga) na otoku Krku. Marinkov otac je bio porijeklom iz obližnjeg Punta, pa ga po njemu neki još zovu Puntarić. On i žena mu Mirjana najveći su krčki uzgajivači ovaca, imaju oko 700 ovaca koje drže na ….. e pa, o tome je ovdje i riječ.

Slika: kamenjarski pašnjaci otoka Krka “svijetle” na satelitskoj snimci (izvor: Google)

Južni dio otoka Krka, odnosno dvije kamenite visoravni lijevo i desno od kanjona (drage) Baške, najzanimljiviji su su hrvatski stočarski krajolici. Nepregledne površine kamenjara ispresijecane su dugačkim suhozidnim ogradama, a posebnu slikovitost cijelome prostoru daje “leopardov” uzorak brojnih dolaca i dolčića, malih vrtača pojedinačno ograđenih suhozidima. Po pašnjacima se na desetak mjesta nalaze mrgari, možda najslikovitije građevine hrvatskog suhozidnog graditeljstva – višeprostorni torovi odozgo nalik na cvjetove, a među znalcima ništa manje poznati nisu niti draški bunari – mali suhozidni zdenci nadsvođeni kamenim svodovima.

Slika: Pogled na Bašku preko mrgara i napuštenih poljodjelskih parcela na Ljubimeru (Foto: Denis Lešić)

Ove visoravni i brda (ovdje se nalazi i najviši vrh otoka Obzova, 568 m) povijesno su podijeljene na nekoliko komunada – općinskih pašnjaka: zapadno, prema Kvarneriću, odnosno Cresu, nalaze se komunade Punta, Stare Baške i Batomlja, a istočno, prema Velebitskom kanalu i kopnu, komunade Baške, Jurandvora i Drage Bašćanske. Ova zadnja, draška komunada, je i najveća jer su Dražani povijesno bili i ostali najznačajniji stočari na otoku. Uz komunade, ili unutar njih, nalaze se drmuni, privatni pašnjaci jednoga ili više vlasnika, često podijeljeni u pojedine graje, te brojne veće i manje poljodjelske površine. Dinamika tamošnjega pregonskoga stočarstva nalaže da se za vrijeme zimske polovice godine (otprilike od 1.12. do 1.5.) ovce nalaze na privatnome posjedu (sele se po pojedinim grajama, kako koju popasu), dok se u ljetno doba puštaju na komunade. Krajem ljetnog razdoblja ovce se skupljaju s komunade i sele natrag u graje i tako započinje novi ciklus.

Slika: detalj draške komunade. Komunada u užem smislu općinskog pašnjaka je pojas goleti po sredini slike. Rasute po komunadi, poljodjelske i stočarske površine omeđene gromačom ovome krajoliku daju posebnu mozaičnu slikovitost. U prvom planu je područje zvano Kal, gdje se uzgajalo, nekada davno žito, kasnije krumpir, vinova loza …. dok su po komunadi raštrkani pojedinačni, katkad bizarno maleni dolci i dolčići građeni u istu svrhu. Povrh njih je pojas drmuna, privatnih pašnjaka podijeljenih u pojedinačne graje. Dalje se zeleni kanjon Baške drage i bijeli nasuprotna pašnjačka visoravan. Jasno se vidi razlika u boji između gologa kamenjara komunade i privatnih parcela u kojima je visoka trava. Nekada su vrijedila stroga pravila koliko ovaca smije biti na komunadi (40 po vlasniku), danas to nije tako, pa je i vegetacija degradirala – tragedy of the commons na djelu. (Foto: Berislav Horvatić)

Slika: prilikom svakoga seljenja, te prilikom striga u ljeto, ovce je trebalo okupiti – za skupljanje ovaca s komunade služe ovi suhozidni “alati” – mrgari. Ovce se utjeraju u središnji prostor – salu, a iz nje razvrstavaju u pojedine mrgariće. (Foto: Berislav Horvatić)

Slika: Na starih mrgari – novi. Da, tako se naziva ovaj lokalitet. U tragovima na tlu vidi se kako su mrgari nekada bili veći – smanjena stada rezultirala su i promjenom u veličini mrgara, kako bi se zadržale performanse, odnosno optimalan kapacitet “alata”. (Foto: Denis Lešić)

Fotogalerija snimaka mrgara iz zraka može se naći ovdje, njihove lokacije na karti ovdje, a tekst Berislava Horvatića na engleskom i hrvatskom jeziku ovdje.

Slika: osamljeni dolčić daleko na komunadi u kojemu su se uzgajali krumpir i pomidori. Slični dolčićima su umejki ili drmunići, prostori ograđeni kako bi se u njih privremeno stavio magarac ili dio stada. Danas se ta distinkcija izgubila, jer su i jedni i drugi uglavnom napušteni ili se koriste za stočarstvo. (Foto: Berislav Horvatić)

Slika: još jedna karakteristična suhozidna građevina: bunar nadsvođen nepravim svodom. Na draškoj komunadi ima ih 16, a još ima i nekoliko privatnih. Kroz uzak ulaz ne može se provući ovca – voda u bunarima bila je dostupna samo ljudima, za piće i pripremu jela, za pripremu insekticida protiv krpelja, za napojiti magarca i druge namjene. Za razliku od sličnih bunja ili obližnjih puntarskih komarda gdje su kamenovi nepravoga svoda nagnuti prema van kako se kiša ne bi procjeđivala u unutrašnjost, ovdje su nagnuti prema unutra – iz jasnog razloga.

Svi bunari (lokacije, opisi i fotografije) mogu se vidjeti na interaktivnoj karti Suhozid.hr, a tekst Berislava Horvatića na hrvatskom i engleskom s crtežima Boruta Juvanca može se naći ovdje. 

Nakon ovoga opširnog uvoda, nešto i o našim domaćinima i druženju s njima. Marinko svoje ovce drži na svojim pašnjacima, zatim na pašnjacima koje je uzeo u zakup i na komunadi (ljeti na visoravni, a s jeseni na „jesenskoj komunadi“, zapravo gaju bliže selu). Ukupno gospodari s oko 500 ha zemljišta, a u ARKODu ima upisano 22 km suhozida. Po tome je prvi među svim hrvatskom poljoprivrednicima, pretekao je čak i takve „gigante“ kakvi su Paška sirana d.d. i Poljoprivredna zadruga Cres. Temeljem toga osvojio je prošlogodišnju titulu „Prijatelj suhozida“, međutim poticaje od države za održavanje suhozida još nije dobio… Na slici gore su suhozidi između pojedinih graja unutar posjeda – za njih nisu predviđeni novci, nego samo za vanjske ograde.

Pogledajte kratki filmić snimljen prilikom našega druženja na komunadi.

Slika: Svakodnevno trošeći đonove po kamenitom tlu komunade  Mirjana i Marinko godišnje unište desetke pari obuće. Hodaju prema graji u kojoj drže ovce. Lokacija je Za Vodinami, lijevo na slici je bunar, a u pozadini su zarasli dolci. Drvo je maklen ili kako ga tu zovu žestila. 

Razgovarajući o krajoliku i o stočarstvu koja ga je stvorilo, a Marinku i Mirjani je svakodnevica, dotakli smo se mnogih tema, ali normalno je da je priča skretala na aktualne probleme. Već godinama je na komunadi (koja je postala vlasništvo države, za razliku od nekih drugih komunada koje su zadržale općine i gradovi ili su razdijeljene među privatnim korisnicima) najveća tema to kako Hrvatske šume oru, odnosno ripaju kamenjar komunade i na njoj sade borove. Uznapredovali izrast smriča (kojega se ne smije uklanjati!) i novoposađene borove šumice istiskuju ovčare s komunada, a umjesto ovaca, šire se čaglji i veprovi, koji razvaljuju gromače, provaljujuju u graje i ubijaju ovce, pogotovo tek izležene janjce.

Drugi problem vezan je uz spomenute poticaje, a trn je u oku svima koji se razumiju u hrvatsku suhozidnu baštinu:  Pravilnik koji regulira poticaje ne priznaje suhozide unutar ARKOD parcela, već samo po njihovom obodu. Kako ARKOD parcela obuhvaća cijeli jedan poljoprivredni posjed, tako obuhvaća i više graja unutar njega, a za poticaje su predviđeni samo vanjski zidovi. Tako će se u konačnom obračunu Marinkova “metraža” vjerojatno značajno smanjiti, a gromače među grajama, tamo gdje funkcionalno nisu nužne, pomalo nestajati. To nije samo Marinkov problem, tako će bez poticaja za održavanje ostati i terase, gomile i zidovi unutar parcela u Dalmaciji, bez obzira što je i u jednom i u drugom slučaju riječ o temeljnim krajobraznim obilježjima, mogli bismo reći i glavnim razlikovnim obilježjima hrvatskog u odnosu na druge svjetske suhozidne krajolike i razlogu zašto su uopće poticaji i uvedeni. Marinko ukazuje na još jedan problem Pravilnika, a to je uvjet da se mora ukloniti vegetacija uz suhozide, a upravo se recimo kupina uz suhozid pokazala kao određena vrsta osiguranja da ga vepar na tome mjestu ne može probiti, odnosno daleko mu je teže to učiniti… Sigurno teme za Pravilnik za 2018. koji je trenutno na javnoj raspravi.

I tako je uz divljenje jedinstvenom krajoliku i građevinama južnog dijela otoka Krka, i razgovore o problemima koji muče tamošnje stočare, brzo proletilo kratko zimsko poslijepodne…

Autor teksta zahvaljuje se na podacima i korekcijama Berislavu Horvatiću, koji je prije petnaestak godina prvi istražio i publicirao zanimljivosti ovoga krajolika, vođen domaćim autoritetima od kojih sada neki više nisu na životu.