Od Dalmacije do Provanse, sve je isto, dijele nas tek velike nijanse – 2.dio

“Suhozidnu” reportažu iz Francuske objavili smo u dva dijela. Uvodni dio odiseja naših predanih dragodidaša i prijatelja možete pročitati ovdje, a sada vas prepuštamo drugom dijelu i zaključku. Uživajte!

Tekst: M. Križanić i F. Bubalo / Foto: Dragodid & Argonauta

Krajem ožujka (22.-27.03.2015) naša mala delegacija bila je dio grupe na studijskom putovanju u Provansi u sklopu aktivnosti IPA projekta “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije“. Kao što mu i sam naziv kaže, ovaj projekt bavi se cijelom murterskom prirodnom regijom, a upravo model ekomuzeja je taj koji obuhvaća cijeli kraj, vrijednosti lokalne zajednice i njeno ispreplitanje s prirodom kao cjelinu koja se štiti, vrednuje, interpretira. Na taj način pojam muzeja “izlazi” iz klasičnog okvira zgrade i vitrina i širi se na cijelo područje i stvarni život.

Jug Francuske u ovom kontekstu odabran je iz razloga što ima mediteranske karakteristike, pa kao što je naš dragi vodič Jacques Decuignieres – Žak rekao na samom početku našeg petodnevnog putovanja, ponekad se Francuzi s juga osjećaju bliži nama ili pak Talijanima, Slovencima, Španjolcima, koji s njima dijelimo klimu i kulturni krug, nego svojim sunarodnjacima sa sjevera Francuske.

25.03.2015.

Trećeg dana putovanja, već smo se lagano navikli na krajolik, na svaki obrađen pedalj zemlje-uglavnom vinograda i naravno levande (ne terasiranih), na ujednačenost arhitekture (poglavito fasada), na cijene i na činjenicu da u ultra turističkim mjestima kao što je  Les Saintes Maries de la Mer, malo tko zapravo govori engleski. Jezične barijere su u hodu preskočene, jer se ubrzo pozdravljalo, dozivalo pa i naručivalo na fetivom francuskom. No, za razliku od jezika, mentalitet  koje smo susretali u svim posjećenim institucijama/muzejima, a riječ je demokratičnosti u upravljanju onim prirodnim i kulturnim, te jasno istaknutom zajedničkom dobru (interesu), zasad su nepremostive nijanse za koje će trebati još ovakvih i sličnih projekta, te još i više godina.

Od kada je proglašen 1977. godine, Parc naturel regional de Luberon nekoliko je puta proširivao granice prilagođavajući se potrebama lokalnog stanovništva i u njegovu korist. Na tom području ističu se četiri „glavna“ grada (od 12 do 20 tisuća stanovnika), od kojih se Apt smjestio nekako u središtu, između masiva Luberon i Vaucluse. U ovom tipičnom gradu Provance, nalazi se i uprava Parka Luberon, čiji su nas zaposlenici vrlo spremno dočekali, uključujući i čelnog čovjeka, ujedno i vrlo ležernog Jean-Louisa Josepha, te su nas proveli od info prostorija, do stalne izložbe o geološkoj povijesti Parka smještene u podrumu upravne zgrade, te s vrlo intuitivnim postavom imajući u vidu najmlađe posjetitelje.

Već nakon uvodnog dijela o strukturi samog parka, bilo je jasno kako imamo posla s francuskom nepodnošljivom lakoćom upravljanja zaštićenim područjima. Naime, sustav upravljanja raspodijeljen između tzv. direkcije koju predvode predsjednik i direktor, ali sa odborom u kojem je po 1 delegat iz svake od 77 komuna, po devet delegata iz regije i departmenta – ukupno 95 ljudi koji surađuju s još Bureau-om od 29 predstavnika iz regije i okruga. Tu nije kraj, jer njih savjetuje jedno tijelo sastavljeno od znanstvenika, predstavnika raznih asocijacija, urbanista. Naravno tu je i grupa delegata raznih udruženja, nevladinih organizacija, konzultanata, kao i financijeri te ljudi zaduženi za mobiliziranje javnosti. Sada na trenutak pokušajte zamisliti oko dvjesto ljudi u Hrvatskoj da upravlja nečim sličnim – neprocjenjivo! I još malo soli na ranu, jer ovo je samo jedan od ukupno 48 regionalnih parkova koji imaju oko 3.5 milijuna stanovnika na 7 milijuna hektara.

Dakle jedno šareno, ali stručno društvo čija je osnovna zadaća zaštita identiteta ovog krajolika, i naravno promocija kroz razne vidove turizma, od kojih je i naše studijsko putovanje, naravno jedan od tih. Vodeći se pojmom integralne zaštite regionalnog identiteta, moglo bi se reći da ne samo oni, nego svih 177 000 stanovnika zapravo upravlja prostorom od 185 145 ha, koje godišnje posjeti oko 2 milijuna ljudi. Ta brojka jednom hrvatskom park prirode zasigurno bi probudila apetit, jer promocija najbolje ide kroz želudac, a Francuzi su tu ipak majstori. Posljedica je to preko 30 godina promišljanja kojem su osnovni ciljevi zaštita prirodnog i kulturnog nasljeđa, razvoj i planiranje, sinergija između kvalitetnog okruženja te mobiliziranje javnosti, informiranje i edukacija. Tako osim nekoliko proizvoda sa sistemom AOC-zaštićeno geografsko porijeklo (tri vrste vina, dvije vrste ulja, lavandino ulje, sir, janjci, pa čak i cate ili lubenice, 2014. g. ovaj Park ima i posebni brand, koji garantira „autentični proizvod ukorijenjen u lokalnom području i koji pridonosi održivom i balansiranom razvoju“. Dva su to skromna i osnovna sastojka uspješne priče lokalnog brendiranja, a nekad i samog života – brašno/kruh (dobiven na mlinici) i vino. Kada je riječ o zaštiti prirode, agrokultura i  turizam glavne su aktivnosti unutar Parka, no s razvijenom strategijom održivog turizma, uključeno je naravno i zbrinjavanje otpada, gospodarenje vodom, pitanja transporta, energije, itd. Velika važnost pridana je edukaciji , poglavito mladih, za što imaju posebno nekretninu zapravo ni manje ni više nego dvorac (!). Riječ je zapravo o svojevrsnom edukacijskom centru, kojeg je općina prodala Parku, ali ujedno i sufinancirala kupnju (?!) na kojem se provode razni programi. Najzanimljivija je dakako činjenica da tim prostorom upravlja privatna kompanija. Za usporedbu, dovoljno se sjetiti javno-privatnog partnerstva na hrvatski način u gradnji arena za rukometno prvenstvo. Fascinantna je i struktura financiranja, te naravno transparentnost poslovanja, pa su i pred nama bez zadrške prostrli cijelu financijsku strukturu tešku oko 5 milijuna eura. Dvije su linije financiranja Parka, jedna je od strane članova-komuna (oko 2 eura po svakom stanovniku) i od naknada za posebne projekt (3,7 milijuna eura), te investicijski programi, ali uprava regije daje više od 40 % ukupnog budžeta.

Patrick Cohen (audio), arhitekt je odgovoran za pitanje urbanizma i krajolika, te je i osoba zadužena za pitanja zaštite arhitektonske baštine unutar parka, a godišnje se obradi oko 3000 građevinskih projekata. Iako je njegova uloga savjetodavna, pitanja zaštite su riješena na nacionalnom nivou. Sve je počelo prije 40 godina kada je lokalno stanovništvo shvatilo da prilivom novog stanovništva srednjeg i višeg staleža iz industrijskih središta Francuske, velik broj novogradnji nije poštivao lokalnu tradiciju. Stoga je od samog osnivanja Parka, jedna od glavnih aktivnosti bila davanje smjernica za buduće novogradnje. Dio smjernica je jasno formaliziran, pa postoji svojevrstan katalog gdje su vrlo jednostavno i jasno prikazani od modela objekata do boja fasadi. Na samom početku rada Parka bilo je očito da je velik dio tradicijskog znanja zapravo izgubljen (situacija vrlo slična našoj), te su tada pokrenuli svojevrsnu inventarizaciju, slično kao i mi (http://suhozid.geof.unizg.hr/), ali ne samo tradicijske arhitekture na cijelom području Parka, nego i znanja čime su udarili temelje obnovi tradicijskog obrtništva. Iako je arhitektonska baština Parka bila zahvaćena državnom inventarizacijom i  financiranjem, kasniji popisi financirani su od strane LEADER programa (90-ih godina), nešto što nama tek slijedi. Od 1974.g. odnosno tri godine prije osnivanja parka, formiran je tim arhitekata koji savjetuje investitore pri gradnji objekata unutar parka i to besplatno(!). Zapravo najvažnije je napomenuti da ovo tijelo ne obavezuje vlasnike da oponašaju tradicijske građevine, već da se usmjere prema lokalnim principima. I najbolje za kraj: Samo u oko 5% slučajeva imaju problema sa investitorima, jer stanovnicima ovog kraja, uredna kuća na principa tradicijske gradnje stvar je to prestiža i ponosa. I naravno izvor zarade.

Još jednu lekciju iz brige za zajednicu, baštinu i samoodrživost, dobili smo i to konačno na engleskom jeziku sa voditeljicom u Muzeju Okhra (zapravo bivšoj tvornici pigmenata Mathieu). Ovaj muzej na otvorenom postoji već 20 godina, i memento je ovdašnjim ljudima i povijesti regije koju je obilježila proizvodnja i trgovina prirodnim pigmentom dobivenim iz okolice gradića Roussillon. Ono što je započela kao manufakturna proizvodnja za lokalne potrebe, početkom prošlog stoljeća izrasla je u glavnu industrijsku granu ove regije.

Danas je to eko-muzej i otvoreno mjesto za reinterpretaciju, pa iako se više ne proizvodi pigment, ochra se izvozi u obliku umjetničkih djela, jer radionice su način ne samo da se tradicija održi nego i način i da se djelomično samo financira ovaj muzej, koji je zapravo organizirani kao udruga građana. Tako se dio prihoda ostvaruje i kroz muzejsku trgovinu koja sadrži bogat izbor najrazličitije literature s naglaskom na zanatske priručnike (nešto što nama očajnički nedostaje), ali je i mjesto gdje obrtnici mogu plasirati svoje proizvode. Osim s ochrom, na radionicama koje organiziraju radi se i sa vapnom, a o njegovoj raznolikoj upotrebi uvjerili smo se na zidovima muzejskih zgrada.

26.03.2015.

Posljednjeg dana, konačno smo zašli malo u šumu, i pod vodstvom starog nam znanca Jean- Michelea Andrea iz „francuskog pokreta otpora za obranu suhozida“ – APARE-a, propješačili stazom ruralne baštine u Isle sur la Sorgue area, a u jednom trenutku (koji se rastegnuo na par minuta) i zasukli rukave, kako bi ostavili traga u francuskom suhozidu, naravno na hrvatski način. Bilo je to više fotografije radi, no cijeli ovaj park funkcionira kao otvoreno učilište za suhozidnu i ostale vještine, pa su ljetni volonterski kampovi fokus APARE-ovih aktivnosti na ovom području na kojima su sudjelovali i naši članovi.

Ono što se od početka dalo skicirati, tijekom dvosatne šetnje bila je završena slika. Kultivirani krajolik koji je također napušten sredinom prošlog stoljeća u mnogočemu podsjeća na naš, pa iako imamo povijesno gledajući bremenitiju suhozidnu ostavštinu, francuzi su nenadmašni u interpretaciji, pa tako i u valorizaciji iz čega zapravo proizlazi i cijeli sustav zaštite baštine. Tako cijelim putem (audio tour), od startne točke puta odnosno potpornog zida terase koji su obnovili, preko pastirskih obora i skloništa – bunja ili kako ih zovu cabanes,bories, uz razne točke kao što su vidikovci, iole značajniji suhozidni sklop popraćen je edukativnom tablom (samo na francuskom), čime se šalje jasna poruka, koja je uzgred budi rečeno i definirana kao „12 zapovijed Parka“- Pomognite da suhozidi stoje uspravno!

Iako je nekim našim parkovima, suhozidna baština interpretirana, daleko je to od onoga što zaslužuje. Na svu sreću i ne kaskamo zapravo toliko koliko se na prvi pogled čini, jer ova suhozidna staza kreirana je prije nekih šest godina. Kako tema certificiranja suhozidara u Hrvatskoj postaje sve češća tema, od Jean-Michelea smo doznali kako je u Francuskoj uređeno to pitanje. I tu ne kasnimo koliko se na prvi pogled da naslutiti, jer i sam voditelj APARE-ovih suhozidnih kampova je certifikat stekao prije nekih šest godina. Certificiranje se zapravo sastoji od praktičnog ispita koji traje tri dana. Naime, za skupinu od osam ljudi pripremi se oko 14 tona kamena, i to onako poprilično lijepog deblje uslojenog, koje timovi od po dvoje ljudi trebaju ugraditi u dvostruki zid dužine cca šest metara. Za to je potrebno oko 20 radnih sati, a nakon toga od službenog papira kojim se dokazuje vaša sposobnost zidanju u suho dijeli vas tek uplata od 1000 eura u državni proračun, jer ovaj program provodi njihova nacionalan obrtnička komora.  Premda tek u pregovorima,izvjesno je da bi se ovaj (ili sličan) model uskoro mogao primijeniti kod nas, pod čijim patronatom i pod kojim uvjetima još se ne zna, al računajte na nas! Tim više što su bi uskoro krenule agro-okolišne mjere za ruralni razvoj Lijepe naše iz izdašne kase Europske Unije, a za očekivati je da će proporcionalno porasti interes za suhozide.

Da vještina građenja suhozida uz ono fizičko, ima socijalno i ekonomsko naličje, najbolje svjedoči rad i predanost Jean- Baptiste Peltiera iz zanimljive asocijacije kojeg sam već imao priliku upoznati. Ovaj bivši profesor i istinski meštar u kamenu, vrlo uspješno (i to na engleskom) se snašao u ulozi vodiča za naš zadnji obilazak i to na posjedu u Bonnieuxu, koji po svemu sudeći bio i možda najdojmljiviji obilazak – barem za nas Dragodiđane (audio). Prije svega to je spoznaja kako se tradicionalne tehnike mogu koristiti u mnogo većim sferama nego je to klasična materijalizacija ili eventualno land art. Naime, ovaj posjed koji je tipičan ruralni kompleks (17 st.), voljom privatnog investitora služi i kao poligon za projekt resocijalizacije pojedinaca koji su se silom prilika našli na rubovima društva, naravno kroz rad. Dakle, puno jeftiniju i bržu verziju, vlasnik je odlučio zamijeniti skupljom, dužom ali društveno korisnom opcijom.

Kroz pomno razrađen sustav, koji dijelom kontrolira i financira država, prolazi trenutno 35 polaznika, koji kroz praktičan rad sa kamenom, kako kaže Jean Baptiste upoznaju suhozid kao“ divan alat izgradnje samog sebe!“. Da to nije samo eksperiment, govori i podatak od 51% polaznika koji se po završetku resocijalizira. Iako samo mali postotak njih nastavi kao suhozidari (oko 5%), u programu koji traju 4 do 8 mjeseci, polaznike se nastoji podučiti i u drugim vještinama, kako bi bili što kompetentniji na tržištu rada. Ukoliko se netko pokaže vičan u radu s kamenom, ova asocijacija proslijeđuje ga profesionalnim asocijacijama kakvih je u Francuskoj dosta, nakon čega ih prate i obučavaju kroz dvije godine. Zanimljiv je podatak da u cijeloj Francuskoj, po podacima njihove obrtničke komore ima samo 124 certificirana suhozidara. Kada tome dodamo računicu od 400 eura za kubni metar suhozida, odnosno 700 eura u slučaju građevina kao što su bunje, očito je kako prečesto u Hrvatskoj pogrešno korišteni/tumačeni termini zelenog i socijalnog poduzetništva i održivog razvoja, a tamo negdje su zapravo uspješno posađeni i razvijaju se uz povremeno «obrađivanje i zalijevanje», dakako ponajviše od strane samih stanovnika. Zašto? To je više nego očito, jer iako se tradicijska baština sada više nalazi u turističkim prospektima, a puno manje u svojoj izvornoj funkciji, činiti sve da bi na bilo koji način opstala zadatak je svih onih koji su je naslijedili. Uvjerili smo se u to u svega pet dana, ili smo samo bili u pravom trenutku, al skladan spoj prirode i kulture, gastronomije i obrtništva, ljubaznosti i diskretnog šarma, odveo nas je na neku makadamsku stranputicu – da je to sve moguće i kod nas. Je li je? Jer kako je naš Damir, ribar i meštar od Modrava, rezimirao: „Došli smo ovde vidit, šta zapravo imamo doma!“

Onda…, oćemooo li?