OBNOVA VARVODIĆA LOKVE

Foto: Mislav Tovarac, Anita Trojanović, Anđela Krajina

 

Početkom rujna popravili smo još jednu lokvu na Dinari, točnije lokva sama po sebi nije zahtjevala intervenciju, vode i života u njoj nije falilo od 1953. tj. od njegova djetinjstva, kako nam je prenio kazivač. Problem predstavlja zapuštenost okoliša i manjak njegove uporabe, te sve što to za sobom povlači. Cilj naše misije, Varvodića lokva, smještena nedaleko od ceste između Roža i Voštana pati od istog problema kao i većina suhozida i suhozidnih tvorevina po Hrvatskoj – manjka ljudi koji bi se bavili njima. 

Kao i svugdje drugdje, gdje čovjeka više nema, divljina stihijski grabi sve što joj je generacijama oduzimano. U slučaju lokve kojom smo se bavili, to se najviše odrazilo na zidovima koji je opasavaju. Urušenja potaknuta rastom novih stabala, gaženjem divljači koja pokušava doći do vode, a i zubom vremena počela su gušiti i smanjivati vodenu površinu lokve. Konačni rezultat tog višegeneracijskog procesa se vidio u gustom šumarku kupine i mladih stabala koje okružuju lokvu cijelim njenim rubom, kubicima kamena koji su se otkotrljali ili se srušili sa zidova i završili u vodi i provalama cijelom dužinom zida. 

Zadatak za ovu intervenciju sastojao se od nekoliko faza i podrazumijevao je sustavni pristup obnovi. Prvi, najduži, ali i najzahvalniji dio posla bilo je čišćenje vegetacije. U ovakvim momentima zadovoljavajuće je promatrati kako jedna skupina od desrtak ljudi sa malo volje i dosta alata može u dan i pol vremena promijeniti sudbinu jedne ovakve lokacije. Već nakon prvog dana vidjele su se naznake toga kako će u konačnici izgledati, čim smo uklonili kupinu i protanjli ostalu vegetaciju lokacija je prodisala, otvorili su se pristupi provalama i dovoljno mjesta da se naša grupa razmili po zidu i primi zidanja.

Narednih dana preslagivao se kamen. Točnu brojku obnovljenih metara ili presloženih kubika teško je precizirati, posao se mijenjao i evoluirao sa svakim popravljenim metrom zida. Dijelovi koji su djelovali sasvim solidno usporedno sa razvaljenim dijelovima pored njih više nisu bili tako solidni kada bi se susjedna provala popravila. Dijelovi do kojih se nije moglo pristupiti radi vode, raslinja ili nesigurnosti u stabilnost zida postajali su pristupačni kako bi  se uredili dijelovi koji vode do njih. Sve u svemu puno posla, sunca i bure, ali i puno smijeha, učenja i dobrog društva – sve što čovjeku u planini treba. 

Osim silnog čišćenja i raščišćavanja, bilo je i puno suhozidanja. Polaznicima radionice su naši voditelji prenijeli osnovna pravila i prakse kod gradnje suhozida, podijelili vlastita iskustva i sve to pojačali sa nekoliko predavanja, sve sa ciljem da ih se osamostali kao suhozidare. Kroz naredne dane polaznici su pokazali da pravilno barataju osnovnim tehnikama gradnje suhozida, da su samostalni i samoorganizirani oko gradnje pa čak i obrade kamena. Time smo ostvarili i drugi cilj ove radionice – proizvesti nove entuzijaste suhozidare. Kako su se snašli u toj ulozi i kako su savladali zadatak vidi se u priloženom.

Najčešća pojava kod zapuštenih zidova je provala, vidljivo na ovoj fotografiji, radi se o tome da vanjske sile (kiša, snijeg, led, novo raslinje, flora i fauna) izbace jedan ili više kamenja iz ležišta i kroz godine se zid postepeno uruši. Takvih je u startu bilo nekoliko, koje su se povremeno i širile kako smo pokušavali sanirati urušavanje. Jednu od njih, koja je izgledala kao često korišten pristup vodi preoblikovali smo u rampu, držeći se gabarita koje je imala i prije, podzidali smo dio urušenja kako bi ga zaustavili na tom dijelu, te gornji zid zatvorili sa kutnom konstrukcijom. Pristup je ostao, sada sigurniji i za koje koplje uredniji nego prije. 

Problematični su bili i dijelovi zida iz kojih su rasla stabla. Njih je moguće ukloniti sa puno posla, ali strukturalna šteta koju stablo napravi zidu kada nesmetano raste kroz njega desetljećima je drugi par rukava. Kako bi se saniralo takvo oštećenje u osnovi je potrebno potpuno razgraditi zid i temeljiti ga nanovo. Takav scenarij je idealan, ali u stvarnosti često teško provediv radi vremenskog izdatka za takvo što. Mi smo na sreću bili blagoslovljeni izrazito motiviranom ekipom pa smo nadvladali i tu prepreku. 

Pašnjaci koji vode do Varvodića lokve iznimno su dobro očišćeni od svog kamena koje “raste” iz zemlje i okruženi urednim suhozidom koji i dan danas drži formu. Radi toga dodatan kamen nismo imali gdje drugdje tražiti osim u lokvi. Entuzijazam koji su neki polaznici pokazali za preuzeti taj zadatak, navući gumeno odijelo i ući u lokvu bio je iznenađujuć i krajnje dobrodošao.

Postepeno i, do zadnjeg dana radionice presložili smo cijeli podzid lokve. Na nekim dijelovima do temelja, na drugima od temelja. Time je završila još jedna akcija obnove vodnih tijela na području Dinare, kako smo odradili procijenite sami iz priloženih fotografija.

 

OSTALE FOTOGRAFIJE