Ljepota zaboravljene jednostavnosti

Sa portala BokaNews prenosimo tekst o vrlo zanimljivom suhozidnom mostu kod Prčanja, mjesta u sastavu općine Kotor.

tekst i foto: Željko Starčević

***

Često nismo ni svjesni u kojoj mjeri smo još uvijek okruženi viševjekovnim graditeljskim nasljeđem. Već sam pominjao neobični kameni krov bistjerne Gaja Todorova Murišića, rađen u tehnici lažnog svoda, a prije nekoliko dana, radeći na obnovi drevne pješačke komunikacije Markov rt – Vrdola (prevoj na Vrmcu), ugledao sam u neku ruku sličan primjer. Otprilike na polovini puta, ova staza prelazi periodični bujični potok omanjim mostom izrađenim baš u tehnici lažnog svoda. Koliko god razumio principe, čovjeku se čini da ovako slaganje prkosi gravitaciji i da samo čudo drži na ovaj način spojene strane. Očito je da nije tako, most sigurno nije sazidan juče. Vjerovatno datira iz razdoblja mletačke uprave, a nije isključeno ni da spada u Austrougarsko nasljeđe, mada se očito radi o konstruktivnom anahronizmu i ako je pretpostavka tačna, najbolji je dokaz koliko dugo opstaju prve, bazne tehnike gradnje u kamenu.

Naime, nauka kaže da je lažni svodprimitivna forma svoda koja nastaje ispuštanjem kamena ili opeke uhorizontalnim slojevima, stepenasto ih približavajući dok se ne sretnu. Velike je starosti, a njegovu zamjenu „dotjeranijim“, pravim svodom, započeli su još Sumerani sredinom četvrtog milenijuma p.n.e! Započeli, ali ne i završili. Graditelji mikenskih grobnica su ga takođe koristili, ali i samouki majstori do skora rađenih poljoprivrednih objekata (ostava) duž dobrog dijela Mediterana, pa tako i istočnog Jadrana (kažuni, bunje i kućerice).

Naš primjerak poviše Markova rta, odnosno Prčanja, odlikuje se zaista ogromnom vršnom pločom koja premoštava razmak između dvije obale, dva dijela svoda. Možemo samo da zamislimo koliki je napor trebalo uložiti u njegovo prenošenje i namještanje. Ovakvi spomenici tradicionalnog graditeljstva svakako bi trebali biti bolje poznati i iznad svega štićeni i obnavljani, jer napušteni ne mogu trajati do vijeka. Za sada mi ostaje samo da apelujem i da se nadam sretnom ishodu: institucionalnoj zaštiti i porastu svijesti o njihovom kulturnom i turističkom značaju kao vrijednog dijela antropogenog pejzaža.