Dragodid na vernakularnoj školi u Stocu

Tekst i foto: Filip Bubalo

Neka se grad gradi il` vinograd sadi, il` nek čekić kuca, il` nek puška puca. (Zuko Džumhur)

Od 2. do 9. listopada u Stocu je po prvi puta organizirana Škola o Vernakularnoj arhitekturi, s kojom je organizator – Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (također dobitnici nagrade Europa Nostra 2010.) i koordinator Via media iz Sarajeva pod pokroviteljstvom projekta EX.PO.AUS, pokušala kroz predavanja stručnjaka iz područja arhitekture, konzervacije, arheologije, ali i likovne te povijesti umjetnosti, studentima sa cijelog područja BiH, približiti temu vrednovanja i obnove tradicijske arhitekture. Naglasak je bio, s obzirom na bogatu povijest ovog kraja, a pogotovo Stoca, sa svojim brojnim mlinicama i ćuprijama (samo u gradu ih je 15) na rijeci Bregavi, koji je pod UNESCO-ovom zaštitom još od 1980.g., na proučavanju i zaštiti objekata vernakularne baštine kojima se na ovom području gospodarilo vodom. Proučavala se i klasična osmanska arhitektura (preko 35 objekatana nacionalnoj listi spomenika), kao što je tvrđava iznad grada iz 15. stoljeća, Šarića kuća, poznati kompleks Begovina, te ostavština Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, najistaknutijeg graditelja Stoca.

Kaže se da je Mediteran gdje smokva i šipak rađaju, a u Stocu je svaka avlija puna stabala nara. I kamena. Bilo da je ugrađen u putevima, mostovima, mlinicama, kućama – jedinstvenim primjerima islamske arhitekture ili u običnim zidovima koji i kuće bogatih i kuće običnih ljudi, dijele od znatiželjnih pogleda. No tim pogledima ne mogu pobjeći zabatni zidovi okrenuti prema ulici, posebna stolačka arhitektonska/stilska odrednica, koja ovom gradu, pomalo narušenom od svih sukoba, daje ipak neki zaseban dignitet. Koliko su važne ove teme pogotovo u ovom kraju, i koliko je bitno da se ovakve škole i radionice nastave održavati, lako je otkriti najobičnijom šetnjom uz poznati stambeno kompleks Bregavu, preko nekih od ćuprija do centra uz đamiju, sahat kulu i novoizgrađenu crkvu. Malo dužom šetnjom doći će putnik do obližnjeg paleolitskog lokaliteta Badnja, ilirskog grada Daorsona, preko nekropole stećaka iz Radimlje odnedavno na UNESCO-ovoj listi, i otkriti koliko je kulturom ali i geologijom bogata i izbrazdana povijest ovog kraja.

Pjesnik Muhamed Elezović

U jednom novosagrađenoj religijskom objektu – tekiji, namijenjenoj potrebama derviškog reda mistika, otvorila su se vrata stručnjacima involviranim u zaštitu vernakularne baštine iz cijele bivše države. Škola je bila koncipirana na način da je svaki od stručnjaka imao po jedan cijeli dan predavanja i rada na terenu, pa su tako svoja iskustva prenijeli i Mitja Guštin iz Slovenije govoreći o baštini kao resursu za naučna istraživanja, Aida Idrizbegović održala je uz predavanja i praktične radionice snimanja objekata baštine, uz Nerminu Mujezinović studenti su naučili o materijalima u vernakularnoj arhitekturi, dok su sa Senadom Demirović polaznici slušali o građevinskim materijalima i njihovoj zaštititi, a Maja Popovac i emeritus Fuad Čatović, prošli su sa polaznicima teme poput vernakularne baštine i urbanizma, kao i metodologiju rekognosciranja vernakularnog nasljeđa.

Dragodidu je ukazana čast i rabota, da ispuni dva dana škole, pa sam prvi dan studentima, ne baš upoznatim (jer i nemaju gdje), ali zainteresiranim za ruralnu baštinu, uz slajdove dočarao svu raskoš jadranskih suhozida, ali i pojasnio s kakvim se, sasvim očekivano u budućnosti, problemima moraju suočiti kada je u pitanju aktivna zaštita suhozidnog nasljeđa. Mladi, pametni i dobri studenti pomno su slušali predavanja, no kao i svim studentima najviše im se svidio praktični rad. U nedostatku pravog radnog prostora, improvizirali smo gradilište na nacionalnom spomeniku stambene graditeljske cjeline – kuće porodice Behmen u sklopu mahale Behmenluk, sa dopuštenjem izvođača radova. Uz jedan običan ugao napravljen od jednog reda kamena, studenti su se prvi puta iskušali u suhoj gradnji i čini se odmah potpisali sebi suhozidnu ”presudu”.

Sutradan, naravno improvizirajući, našli smo se na jednoj od, sredstvima EU obnovljenoj Batan-Buzaljko kompleksu mlinica, gdje nam je susretljiv vlasnik dopustio da se poigramo njegovom građom. Tako smo uz pomoć lokalnog meštra, studentima prikazali dvije verzije postavljanja kamenih ploča na tradicijskoj arhitekturi. Ona bosansko-hercegovačka tehnika pokrivanja koja se može naći u našim Ravnim kotarima, popularno zvana ”na baklavu” (nismo dokučili otkud baš taj naziv :-), gdje se na krovu drvene konstrukcije zapravo slažu ploče po dijagonali ili onoj karakterističnoj za priobalje, gdje se ploče slažu u redovima s jedne strane prema drugoj. Princip krovne drvene konstrukcije je isti, no kako pjesnik reče, sve su ostalo nijanse. Zanimljivo je bilo čuti i kako je u nekim slučajevima restauracije, potrebno puno šire znanje od onog tehničkog. Naime, zbog morta kojim su se učvršćivale ploče na mlinici, onemogućen je dotok zraka, te se unutar mlinice počela stvarati vlaga, koja otežava razdvajanje ljuske od zrna.

Dvodnevno druženje završili smo predavanjem o korištenje modernih tehnologija u svrhu inventarizacije suhozidne baštine (projekt www.suhozid.hr), a nakon toga nastava se preselila na otvoreno, preciznije tri kilometra od Stolca, u malom selu Oršanići i još jednim nacionalnim spomenikom, apostolskom crkvom sa grobljem Sv. Petra i Pavla. Srednjovjekovna pravoslavna crkva, nekad bogata ikonama i sjajnim primjerom drzorezbarstva u vidu oltarne pregrade, za rata je opljačkana i djelimično srušena. Veoma važan dokaz prisutnosti nekad moćne loze Hrabren-Miloradović koja je direktno vezana sa stećcima u Radimlji, ostajo ja zapisan u sudačkim stolicama gdje su nekad stolovali pripadnici ove loze kao starješine vlaškog katuna Hrabrena.

Zanimljivo da su neki pripadnici ove obitelji bili priznati dubrovački građani. Crkvica je, odnosno trijem sa zvonikom na preslicu, sredstvima američkog veleposlanstava i trudom lokalne zajednice, prije nekoliko godina obnovljena, a studenti su imali zadatak da od starih dijelova zvonika pokušaju složiti na zemlji njegov faksimil. Nakon toga otišlo se na utvrdu Daorson, impresivnu kiklopsku građevinu i nekad glavni grad ovog ilirskog plemena, nedovoljno istraženu ali i takvu bogatu arheologijom, poput kalupa za zlatne ukrase, helenističke kacige, ali i matrica za kovaonicu novca, niskom dokaza o helenizaciji ilirskog plemena Daorsi.

Nakon izleta, studenti su konačno dobili riječ i po grupama svaka sa svojom temom, sumirali svoja novostečena znanja u obliku prezentacija, nakon čega su im je predstavnice komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Amra Hadžimuhamedović sa kolegicom Amrom Šarančić Logo te prof. Eminom Hadžić Dreznjak, uručile svjedožbe, ne skrivajući zadovoljstvo uspješno održanom vernakularnom školom i mogućnostima koje se otvaraju ovakvim suradnjama, kao i formaliziranju i priznavanju ovakvog vida edukacije u svrhu dobivanja ects bodova na svim fakultetima u regiji.