Podrška nositelja "umijeća suhozidne gradnje" za međunarodnu prijavu na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva

Usporedno sa aktivnostima na trajnoj zaštiti umijeća zidanja u suho kao nematerijalnog kulturnog dobra RH, na početnu inicijativu Cipra i uz sudjelovanje  Bugarske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske, pokrenuta je i međunarodna prijava ovog umijeća na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine čovječanstva.

Jedan od uvjeta koje je trebalo ispuniti u sklopu ovog procesa bilo je prikupljanje pismenih suglasnosti nositelja nematerijalnog kulturnog dobra za njegovo uvrštenje na UNESCO-ov popis. Sukladno tome, molbu za dostavu suglasnosti dostavili smo na adrese nositelja koje smo okupili prigodom našeg inicijalnog istraživanja koje je poslužilo kao podloga za izradu nacionalnog rješenje o zaštiti.

Na fotografiji: Zvonimir Stojanov

E sad. Iz osobnog kontakta ostvarenog kroz spomenuto istraživanje znali smo da možemo računati na daljnju potporu dijela nositelja, entuzijasta koji su već okupljali svoje zajednice oko cilja zaštite suhozida. No, bilo je tu i mnogo rezigniranosti, sumnji u uspjeh  i konkretne rezultate inicijative za zaštitom pa i sam smisao nastavljenog bavljenja suhozidom. Često smo čuli umorni glas ljudi i zajednica ostavljenih na margini društva i ekonomije: otočkih pastira kojima donesene divlje svinje ruše ograjice i tamane janjce, usamljenih branitelja kulturnog krajolika pred sveprisutnim betonizacijom obale, stanovnika zanemarenih zaleđa prepuštenih odumiranju i ruralnom propadanju, umirovljenika koji u završnici radnog života provedenog na održavanju ove nekadašnje infrastrukture opstanka ne vide ikog tko će dalje preuzeti štafetu. Bilo nam je neugodno da ih moramo kinjiti sa još jednom dodatnom molbom koja traži određenu količinu njihovog vremena.

No suglasnosti smo dobili. Njih puno. I čitajući ih podsjetili smo se na suštinski smisao ovog cijelog procesa zaštite. Ona nije neka akademsko-stručna birokratska vježba u taksonomiji kulturne baštine već priznanje šireg društva da je pogriješilo. Da je zanemarilo i dopustilo da nam zaborav skoro oduzme nešto veoma važno. U slučaju vještine suhozidne gradnje, sam temelj nekadašnjeg opstanka na škrtom kršu, temelj koji nam u nesigurnoj budućnosti možda može ponovo zatrebati. Koji nam već sada treba kada otkrijemo da turiste više ne zanima samo ležanje na plaži nego i cijeli kulturni krajolik, duh mjesta koji očekuju u njezinoj pozadini.

Na fotografiji: udruga Babin pas

To priznanje vraća smisao svom obavljenom teškom radu. Iz redaka ovih pisama suglasnosti može se iščitati taj vraćeni zasluženi ponos, potvrdu nečeg što su nositelji u sebi potiho znali nakon svakog metra podignutog zida: da su obavili dobar posao. Ne bismo smjeli propustiti iskoristiti ovaj dobar osjećaj za daljnje pobjede nad zaboravom i makijom koji prekrivaju našu zajedničku baštinu. Ukoliko u tome barem dijelom uspijemo onda će ova zaštita opravdati svoje postojanje.

Pozivamo vas da u nastavku i sami pročitate ova inspirativna pisma koja su nam poslali nositelji “umijeća suhozidne gradnje”. G.F.

1. Rudolf Brnić, Rudine
2. Ivan Cvitanić, Postira
3. Ljubo Galjanić, Mali Lošinj
4. Damir Kapov, Betina
5. Toni Marinović, Vela Luka
6. Zrinko ”Vjeko” Mičetić, Praputnjak
7. Tonči Miletić, Vela Luka
8. Mario Mužić, Cres
9. Andro Nigoević, Nerežišća
10. Nikola Rebrović, Nerezine
11. Zvonimir Stojanov, Pakoštane
12. Anđelko Šešo, Zagreb
13. Marino Šimičić, Rab
14. Sandro Tarabocchia, Cres

15. Babin pas, Rovinj
16. Citadela, Hreljin
17. Gea Viva, Milna
18. Hrapoćuša, Postira
19. Pjover, Hvar
20. Poljoprivredna zadruga Dolčina Praputnjak, Praputnjak
21. Pramenka, Cres
22. Sol, Olib