Dragodid u Drašnicama

Tekst i foto: Filip Bubalo

Ne tako davno, podbiokovsko misto Drašnice sa svojih oko tisuću stanovnika živjelo je svojim katkad zaista teškom životom, no u nekakvom nepisanom zajedništvu u borbi sa kršom koji ga je okruživao sa svih strana. Obradive zemlje bilo je premalo, usta što traže hranu previše, situacija ništa bolja ili gora nego u većini mjesta lociranih iznad današnje magistralne ceste, čiji začeci katkad vuku svoje korijene od neolitika, preko Ilira i Rimljana (ostaci tumula i rimskih vila), preko Hrvata, ali i Morlaka kako je stanovnike dalmatinske zagore Alberto Fortis prozvao dok je u 18. st. prolazio Dalmacijom u osvit jednog novog doba.

Tradicijski način života, a naročito arhitektura preživjeli su stoljeća sve do nesretnog 20. st., a u slučaju Drašnica točno se zna i vrijeme početka kraja. Bilo je to 1962. godine kada je veliki potres potjerao ljude na more, te od nekadašnjih malih ribarskih potleušica (uključujući i suhozidne mandraće) metastazirao u današnje “nove“ Drašnice sa nekih 300 stalnih stanovnika i posve drugačijom organizacijom i ekonomijom života.

Preostali volti uzmorskih Drašnica

Kao opipljiva, ali  i duhovna veza novog uzmorskog naselja sa onim starim, sada zaraslim i devastiranim, stara je kamenom popločana staza koja skoro sa morske razine vijuga ne samo do izvornih Drašnica, već i prema prijevoju Kline (571 m), gdje nastavlja prema unutrašnjosti Dalmacije i nekadašnjim trgovačkim žilama pomoću kojih je primorje bilo povezano sa zaleđem, s kojim je trgovalo, živjelo ali i ratovalo. O dataciji, upotrebi ove kamene “kucavice” najlakše je špekulirati, no ono što je sigurno, jest znanje i vještina kojim je oblikovana i uklopljena u ovaj krajolik, sa obližnjim podzidima, suhozidima i kanalima kojim se voda slivala s planine.

Detalji sa staze i podzidi s drenažom uz staru cestu prema Podgori

Upravo želeći na neki način revitalizirati ovu zapuštenu stazu, inicijator radionice Krešimir Urlić kao zaposlenik općine Podgora, inače akademski slikar školovan u Veneciji, sa sredstvima općine uz pomoć udruge Dragodid organizirao je prošlog vikenda (12. i 11. listopada) suhozidnu radionicu s ciljem obnove dijela urušenih suhozida uz put.

Prije….

Poslije…

Nikad nećemo saznati, da li je berba maslina, odnosno onoga što je ostalo na stablima, bila pravi razlog slabog odaziva mještana na radionicu, no i uz ono malo ljudi, među kojima arheolog Igor Hrstić, predsjednica LAG-a Brač Dijana Ščepanović te “vinar“ Juraj Glučina, željnih obnove svoje djedovine, uspjelo se s naumom, te je kanal uz put oslobođen materijala, a suhozid uz put je podignut. Da nije mala stvar za prvu suhozidnu radionicu u Drašnicama vidi i s nekoliko stotina metara visokog prijevoja Kline.

Pogled sa prijevoja Kline na obnovljeni dio puta. Desno: Dio Drašnica poznatiji kao Vinice (nekadašnji vinogradi)

Tko ne vjeruje fotografijama, preporučavamo da otputuje do Drašnica, te prođe ovu kamenu stazu, koja bi sada i u ovakvom stanju definitivno bila stanica na nekoj od europskih suhozidnih ruta. Consell de Mallorca (razvojna agencija sa Mallorce) koja vodi ERA (Europski Kulturni Almanah) projekt revitalizacije ruralnih područja Europe, uputila je našoj udruzi prije nekoliko mjeseci poziv za partnerstvo na kreiranju jedne transnacionalne suhozidne rute. No u Hrvatskoj Gospodarskoj Komori, koja po sili zakona vodi projekte kulturnih ruta (Ministarstvo kulture je samo koordinator), odlučili su u potpunosti ignorirati ovakvu ideju koja bi hrvatsku suhozidnu baštinu definitivno potvrdila kao jednu od značajnijih u europskom kulturnom krugu.

Lijevo: uzidani put prema prijevoju Kline. Desno: obzidane pećine u kojima se narod skrivao od turske najezde

Ostaci nekadašnje “carinarnice”

Ovako, uz neizvjesnu ekonomsku, političku pa čak i meteorološku sliku Hrvatske, sasvim je izvjesno prognozirati kakva budućnost čeka ove iznimne podsjetnike da ljudi nekada jednostavno nisu imali izbora, ali da su sve radili s mjerom i u skladu s prostorom koji ga je okruživao. Danas, uz silne mogućnosi izbora, mi biramo ono najgore – zaborav. Pitanje je da li uopće zaslužujemo biti baštinici jednog takvog truda?