Fotoreportaža Bakarski prezidi – Takala 2014

Izvor: neverinov blog

Obnova Bakarskih prezida – Takala

Ovog vikenda su dragodiđani pozvani na radnu akciju od strane Poljoprivredne zadruge“Dolčina” iz Praputnjaka na akciju, ali je subotu bilo loše vrijeme pa nam nije ostalo ništa drugo nego biti na zatvorenom i nadati se da kiša neće padati i sljedećeg dana. Pošto smo imali masu vremena i prazne ruke ovaj nam je džinovski leptir odvratio pozornost. Promjer krila mu je barem 12 centimetara. Mještani su mrtvi ladni na njega jer kažu da su prošle godine imali najezde takvih..

Ali kako smo poznati po glistama u guzici i vrag nam neda mira zamolili smo domaćine da nas vode do bilo čega što imaju u okolici za pokazati nam.

I tako nas je barba Vjeko odveo do lokalne kalvarije na Požarini i do talijanskog bunkera na Bajti. Magla nam nije dopuštala da uživamo u pogledu.

Ali nam nije bilo dovoljno pa smo išli do plaže i onda na Gradac kod Bakarca s kojeg se pruža lijepi pogled na zaljev.

Kako objasniti što su to takala? Iz svemira i nije bogznašto, nešto majušno reklo bi se, a onda kada parkiraš auto na ugibalištu na cesti za Meju, pređeš cestu, nije ti ništa više jasno jer te dočeka impozantno obnovljeno djelo kojem moraš skinuti kapu. A to je tek mali djelić nadljudskog upornog rada dvije generacije kako bi se dobilo nešto malo obradive zemlje na takvoj kosini.

Riječima Dragutina Hirca: Zaputiš li se prvi put našim primorjem, iznenađuje te silno sivo i golo kamenje, strašan onaj kras. Prva je kulturna bilina na hrvatskom krasu u Primorju vinova loza, pa gdje je na kamenu ili među razpuklinama i samo šaka zemlje, tu ona uspijeva tako bujno da to čovjeka iznenađuje. Mnogi Primorac ne propusti dana da se u vinograd ne bi nagledao pa ga i zimi ni žestoka bura u tom ne prieči. Trs se gaji u vinogradu, trs raste pred kućom i oko nje on se uzgaja po škrapama…

On zna za svaki grozd u svom vinogradu, on ga prati od zaplodbe do dozrijevanja, on ga njeguje, pregledava, nastoji i čisti, redi – on je među vinovom lozom najsretniji, najzadovoljniji…U dolini Rječine, u Dragi, i Vinodolu goji se vinova loza u ravnici, oko Bakra i po kamenitim vrhovima što se protežu od Sv. Kuzme do Bakarca. Tu su vrhovi Klančina, Grbin, Crni, Križ nu najznamenitiji je 119 m visoki Rebar, koji je sav od podnožja do tjemenice izprerovan. Ogromnu tu vapnenu stienu pretvorio je Primorac mravljim marom u jedan vinograd. Od mora do tjemenice reda se skalinasto gromača za gromačom, od kojih vrh rebrasto izgleda, pa mu otuda i ime.

Posve drukčije gaji se loza u Primorju nego u gornjoj Hrvatskoj. Najprije treba osigurati zemlju, a poslije trs. Da bura Primorcu i onu pregršt zemlje ne raznese kojom ga priroda maćehinski obdarila, valja ju podzidati gromačom. Kupi li koji umejak ili krasu i vidi li da među kamenjem ima zemlje crvenice, vidi zemlju u škrapama i među razpuklinama, odmah se spremi da tu nasadi vinograd. Onaj kamen pretvori u bujnu oazu i diviti se mora čovjek kako se Primorac oko toga trudi i muči.

Primorac kamen lomi i krši. Gdje mu ne pomaže zub, hrasnica ili pralica, tu pozove u pomoć puščani prah(barut). Polomljeno kamenje nose na drugi kraj jer će njime ograditi vinograd, da bude protiv buri sigurniji. Na kamenje se složi gromača na metar ili više visoka, a toliko duga i široka koliko je vinograd. Silan je to trud, dok mnogobrojno kamenje slaže polažuć jedan kamen na drugi i ne spajajuć ga vapnom. Za kiše naročito pako zimi često se gromače raztaču te ih valja s proljeća opet popraviti.

Leži li vinograd u ravnici, ne prave u njemu gromače,već suvišan kamen uz ogradu slažu ili ga i odstrane.Leži li vinograd na vrhu ili njegovu obronku, tada slažu gromače skalinasto.Iza prve slijedi druga i tako do kraja, a koliko je duga i široka toliko ima na njoj i zemlje na kojoj se loza goji.Nu, ta zemja nije čista, već pomiješana krupnijim i sitnijim kamenjem što gruh ili gruhlje zovu.Kad bi Neprimorcu pokazao škrinjicu takove zemlje pa uza nju izložio i vino, koje na njoj raslo, mnogi bi teško vjerovao, da na tom gruhlju onako plemenita i vatrena kapljica uspijeva.…

Obaviv Primorac najteži posao, izkopa rovove, zasadi čokote, pogrebeniča grebenice ili zavabči vabce (mladu lozu), zatakne kolčić i ovija po njem trs, dok je porasao.

Putopisi, Bakar 1878

Finalmente nedjelja i možemo početi sa delom. Najbolje vrijeme za rad je kad je oblačno (odličan koe jontrast sivog i zelenog tada), a kad je sunčano mjesto postaje pakleno. Onu zelenjavu smo dobili na zadatak za očistiti i zid koji se bio raspao što je zahtjevalo čitav dan i 4 kršnih momaka.

U bijeloj jakni žena-zmaj, predsjednica zadruge Ira Šubat.

Posvuda domišljate stepenice gdje se mjestimično koristi živa stijena pa se nadodaju stube. S obzirom na tešku konfiguraciju terena, jedan je radnik za osam sati rada mogao izgraditi 1,5 kubičnih metara suhozida. Zemlju se moralo donositi sa planina na leđima u košima, „va kofama“, ili vozovima, kolima, što je značilo još produljenje vremena najmanje dvadeset posto.

Na ovakvim radionicama je lijepo vidjeti stare i mlade kako rade jednog uz drugo. S druge strane to je prekopotrebno jer se na takav način prenose znanja koje pred opasnosti zaborava.

A ovako izgleda kad je terasa očišćena od žbunjeva. Teren se još treba očistiti od korijenja i prokopati za staviti sadnice. Ova akcije je potpomognuta od strane županije i grada Bakra.

Nažalost sve je to premalo jer ono što je dosada učinjeno je mnogo, ali je mrvica naspram onoga što još preostaje. Sada se opet proizvodi popularna Bakarska vodica na tom području (kao Stara Bakarsa vodica jer ona sa tradicionalnim imenom se puni u Sloveniji). Treba poizvodnu aktivnost križati sa činjenicom da je to turistički potencijal radi kojeg će gosti prespavati u Bakru, Bakarcu i okolici (Praputnjak, Hreljin, Zlobin, Škrljevo, Krasica su definitivno mjesta koje se tek ima otkriti).

Nakon toga je usljedilo druženje na plaži sa roštiljem, vinom i kolačima, ali tu vam ne želim vaditi mast sa slikama.