Dragodid u Louvreu

(tekst: Filip Bubalo; foto: Maja Jelušić)

U desetoj godini postojanja udruge 4 Grada-Dragodid vjerojatno je bilo prikladnijih načina kako obilježiti dosadašnje dvije petoljetke (posljednju veoma uspješnu), no poziv Fabrice Duffauda iz asocijacije Rempart da sudjelujemo na Salon international du patrimoine culturel koje se svake godine održava u Parizu, točnije u Carrousel du Louvre, jednostavno nismo mogli odbiti.

Povijest jednog otočnog mjesta kao što je Dragodid i cijele vernakularne baštine jadranske obale i unutrašnjosti, prevrijedna je da se ne bi predstavila europskoj publici u hramu svjetske kulture kao što je Muzej Louvre.

Ne samo zato što je u pitanju najveća muzejska ustanova, već što je to dokaz (i primjer domaćim muzejskim ustanovama i udruženjima) da tradicionalna kultura treba mjesta i partnere ili ako baš netko želi – visoke pokrovitelje, kako bi briga o njenoj budućnosti imala više održivi, nego sporadični karakter ovisan o državnoj milostinji, prečesto nedovoljnoj.

Tako je Carrousel du Louvre, dio muzeja Louvre kojeg inače godišnje posjeti preko 4 milijuna posjetitelja, na četiri dana bio mjesto predstavljanja svih asocijacija (ICOMOS), poduzetnika, udruga, obrtnika, pa čak i udruženja (baštinskih) arhitekata ili novinara, i svih onih koji na bilo koji način sudjeluju u održavanju (ne)materijalne kulturne baštine.

Gužva tijekom cijelog održavanja ovog sajma, pravi je pokazatelj odnosa prema baštini. Od stručne i usko specijalizirane literature (nažalost sve na francuskom), raznih predstavljanja gotovih proizvoda, demonstracija tradicionalnih vještina, ali i raznih vidova restauracije.

ECO-CITIZENSHIP

Odgovorno ponašanje prema baštini, bilo kulturnoj ili prirodnoj, modeli održivog razvoja, valorizacija kulturnih sadržaja i njihov turistički i ekonomski potencijal,sve su to bile teme konferencija i debata koji su trajale tijekom sva četiri dana sajma. O svojim iskustvima u tri polusatna predavanja, na temu Eco-citizenship (“ekološko građanstvo“), nakon uvodnog predavanja Fabrice Duffauda o samoj organizaciji Rempart, svoje djelovanje predstavili su sve predsjednici ili kako bi se na francuskom reklo (ženerali), redom Filip Bubalo ispred Dragodida,  Estelle Denenbart iz Terre de Pierres, te Nuno Martins iz udruge Palombar (Portugal).

Dok su djelatnosti triju udruga u osnovi iste, a to je obnova graditeljske baštine svaka od asocijacija u okviru specifičnih geografskih i kulturoloških okolnosti propituje utjecaj čovjeka na prirodu i obrnuto, te istražuje mogućnosti opstanka tradicionalnih ekonomija u novim socio-političkim uvjetima. Udruga Dragodid svoje je rad predstavila “genetski“ modificiranom pobjedničkom prezentacijom(The best in heritage) Grge Frangeša sa crtežima Filipa Šrajera, koji svugdje gdje se pojave, s najboljim omjerom prikaza povijesnih okolnosti, težine uvjeta u kojima su nastajali suhozidne arhitekture, te održivosti takve vrste gradnje, pričaju razumljivim jezikom, pa skoro da i nije trebao simultani prijevod Fabricea.

S primjerima iz desetogodišnje povijesti Dragodida, temeljene na istraživanju i dokumentiranju suhozidne baštine istočnog Jadrana, naglasak je bio na ponovnom otkrivanju te transferu vještina gradnje, na nove generacije (profesionalaca i entuzijasta). Očito je da postoji realna opasnost od zaborava određenih tehnika(poput gradnje vapnenica), no takve vještine predstavljaju i optimalan model ekološke gradnje, koja u kombinaciji s održivim korištenjem resursa i izvora energije, može zadovoljiti i “moderne“ zahtjeve čovječanstva, pa čak i kad je u pitanju internetska veza u nekim zemljama ustavom zajamčena.

Francuska udruga Terre de Pierres bavi se revitalizacijom napuštenog sela Perillos na jugo-istoku Francuske i njegove arhitektonske baštine (istovjetno obnovi Dragodida). Većinom iz fotografija (predavanja su bila na francuskom), no više iz neformalnih razgovora, postalo je očito kako je obnova primjerice graditeljske baštine u velikom broju slučajeva platforma za promicanje ideja o održivom razvoju, kao tradiciji koju su naši preci prakticirali puno prije nego što je uopće i sam pojam skovan.

No korištenje modernih tehnologija (saznanja) i primjena tradicionalnih vještina, stopilo se u jedan izvrstan primjer korištenja vrlo vrijednog resursa kao što je u voda u obnovljenom selu Perillos. Volonteri su uspjeli izgraditi tri terase (permakulturni principi), na kojima se kroz korijenje zasađenog bilja pročišćava otpadna (siva) voda i dobiva uporabljiva voda. Tako nešto nekadašnjim bi stanovnicima ovog i svih sličnih sela koji nisu bili uz potoke i rijeke, možda značilo kontinuiranost  življenja, a ne potop mjesta pod valom deruralizacije.

Portugalski Palombar ogledni je primjer višegodišnjeg  partnerstva s Rempart-om,  sa stalnim prilivom volontera (nekad i cjelogodišnjih) koji sudjeluju u obnovi tradicionalnih golubarnika na području zaštićenog područja Region du Duoro. Uz prirodnu zaštitu, ova je udruga putem volontera i rekonstrukcije ovih objekata ruralne baštine (dosta primjera golubarnika ima i na Balkanu), uspjela ne samo povratiti zajednice orlova i golubova, nego uspostaviti program zaštite i praćenja obiju vrsta uz pomoć GPS tehnologije. Takvim korištenjem moderne tehnologije, ne samo da se ne šteti određenim zajednicama (poput postavljanja odašiljača za istu tehnologiju), nego se omogućava uključivanje lokalne zajednice, pogotovo onog mlađeg dijela u aktivnosti kojima se štiti biološka raznolikost.

Entuzijazam Nuna Martinsa, dakako nije usmjeren samo na valorizaciju golubarnika, nego je sa svojom udrugom pokrenuo i program zaštite magaraca, kojemu je kroz različite aktivnosti (poput turističkih tura) vraćena “standardna“ uloga u tradicionalno orijentiranim ekonomijama Mediterana. Uz takve aktivnosti, Palombar je pokrenuo i kulturni festival koji je čini se ovoj udaljenoj regiji na sjeveru Portugala donio nešto svježe krvi i možda šansu za oporavak u sociološkom, ali i ekonomskom smislu.

Dok su iskustva kod samih radionica gotovo slična, pravni i volonterski okvir sasvim su drugačija priča. Organizacija Rempart postoji više od 40 godina i model koji su tijekom godina razvili vrlo dobro funkcionira, počevši od samog centra Pariza gdje su njihovi začeci uključivanja volontera u obnovu baštine, do “natkrivanja“ ukupno 170 raznih udruženja i diseminacije volontera putem franšiza na lokalitetima (od suhozida do dvoraca) od Europe, preko Afrike do Azije. Protok volontera i transfer znanja i vještina na raznim radnim kampovima s razlogom je dio svjetskog uspjeha na koji su s pravom ponosni.

Ideja okupljanja baštinskih udruga pod jednom krovnom organizacijom kao što je Terre de Pieres članica Rempart, donijelo je ovoj asocijaciji, osim učešća volontera i pristup modelu osiguranja polaznika ovakvih radionica. Tako su plaćanjem kotizacije, polaznici radionica ove ali i drugih asocijacija osigurani, te su im u slučaju bilo kakve nezgode pokriveni liječnički troškovi. Stanje stvari definitivno se bolje vidi, barem u ovom slučaju, iz europske perspektive. Šteta što, unatoč zbog preklapanja obaveza zbog održavanja Croatie La Voici (dani hrvatske kulture u Parizu), nisu predavanju mogli prisustvovati gđa. Jasmina Vrhovac iz hrvatske ambasade i gđa. Anera Stopfer iz Ministarstva kulture (Odjel za međunarodnu suradnju), jer tema, odnosno pravni okvir u hrvatskim je okolnostima više nego izazov, pogotovo kada se radi u nas još nedovoljnoj razvijenom dijelu civilnog društva.

Već nekoliko godina Rempart u Hrvatskoj surađuje sa Centrom za mirovne studije na obnovi dvorca Janković, dok su ove godine osim Fabricea u radnom posjetu, na našoj suhozidnoj radionici u selu Petrebišća na Učkoj sudjelovale dvije volonterke preko asocijacije Rempart. Za sada smo jedina službena hrvatska destinacija za njihove radne kampove, no očito je kako bi sve kulturne, socijalne, ekološke i druge inicijative u Hrvatskoj profitirale od volonterizma, pogotovo kada je u pitanju podizanja svijesti o važnosti baštine i odgovornom ponašanju prema okolišu. Na jedan od takvih radionica usmjerenih na organiziranje aktivnosti nevladinih udruga s većim udjelom volontera (domaćih i stranih), pozvani smo iduće godine u Francusku, a koju će voditi Estelle, predsjednica Terre de Pieres. Zajednička je želja a i misija, volonterska “ auto-cesta“, odnosno razmjena ljudi i iskustava na europskoj i tko želi svjetskoj razini, pod zajedničkom egidom obnove baštine, bilo da je riječ o suhozidima Mediterana, golubarnicima Balkana, ili dvorcima Francuske, Rusije ili Kine.