Stari puti 1 (Veprinac 8-9.06)
Tekst:Mario Zaccaria
Fotke: Mario Zaccaria, Rajko Ukić, Ante Senjanović
Zahvaljujući lokapatriotu i gospodinu Rajku Ukiću koji je anagažirao lokalnu zajednicu (Mjesni odbor Veprinac-Učka, Grad Opatija, lokalne firme i građane Veprinca), članovi udruge Dragodid angažirani su kao voditelji radionice na putu veprine (lat. ruscus aculeatus), točnije na ulazu za put i na raskrižju puta Krčvedine kamenim skalinama koje vode za Brituh na vrhu Veprinca (poznata panoramska točka pored crkve Sv.Marka).
Povijesni putevi oko Veprinca. U crnom krugu je označeno mjesto obnove raskrižja Brituh-put leprine (crveno)-put krčvedine (ljubičasto). (ustupio Darko Matinčić)
Da bi se shvatilo gdje smo radili treba najprije reći nekoliko stvari o mjestu. Veprinac je kontuinirao naseljen od brončanog doba kao prapovjesni kaštelir sa suhozidnim bedemom na lako branjivoj uzvisini između mora i Zvončevog vrsta. Takva pozicija omogućavala je život od mora i gorja. Od vinogradarstva, maruna i maslina do stočarstva s transhumancom.
Valvasorov prikaz Veprinca. Krajem 17.stoljeća još uvijek nije bilo Opatije kao naseljenog mjesta (osim po opati sv.Jakova po kojem je i dobila ime), a Veprinac je seoska komuna, u Kastavskoj gospoštiji, zajedno sa Mošćenicama i Rijekom; sa svojim statutom iz 1507.
Fotografija Veprinca iz 1906.g.
Današnji Veprinac iz zraka.
Već s prvim povijesnim fotkama vidljivo je da nema više zidina te da je krenuo postepeni proces ruralizacije. Kakogod, još početkom 20.stoljeća brojne suhozidne terase su i dalje korištene, ali sa odlaskom ljudi u Amerike, na rad u obližnju Opatiju, i s Jugoslavijom, u tvornice i škver, bivaju napuštene te je krenula rasti šuma koja nam je za vrijeme radionice pružala duboki hlad.
8.09 (subota). Okupljanje ispred crkve Sv.Jelene i početno teorijsko predavanje. Na radionicu se prvog dana odazvalo čak 40 polaznika željni akcije i učenja. Osim ljudi sa Kvarnera priključili su nam se i Talijani koji su se prije godinu preselili iz sjevera Italije na Veprinac.
Valjalo je za početak prionuti čišćenju urušenog podzida koji drži put leprine. Prije samog početka obnove i slaganja kamenja, valja očistiti prostor od bršljana, očistiti pristup podzidu, urušiti opasne djelove te odvojiti korisne što pravilnije blokove od škarta i škalje koji će završiti iza obnovljenog lica. U podzidu su pronađeni ulomci fragmente drške vrča iz 18 stoljeća, ali i brončanodobna rupičasta keramika koja nam daje do znanja koliko je zapravo Veprinac star.
Lijepo je vidjeti da su nam se pridružile čitave obitelji sa svojim najmlađima.
Klopu oba dana koja je bila za prste polizati nismo stigli dokumentirati jer su žlice radile brže od objektiva. Nakon subotnje akcije dragodiđani su prespavali u domu na Poklonu gdje nam je dužnost podignuti digitalni spomenik za Maria i Dianu Aničić, volontere i domare iz Planinarskog društva Opatija. Takvu gostoljubivost je teško opisati.
Navečer smo se nagradili pogledom sa Vojaka gdje je na kuli lijepo objašnjenjo koji su vrhovi u okruženju.
U nedjelju je odaziv polaznika bio manji što je shvatljivo. Ništa zato. Naše naspavane snage su krenule graditi ex novo pokazni zid na ulaz u stazu koji će ubuduće imati pokazne table o suhozidima, leprini i krajobrazu, za šetače i dobronamjernike. Kamen su vrijedni ljudi iz mjesta vadili iz obližnjeg “kamenoloma” preko puta ceste.
Kako zbog velikog obima radova na podzidu u šumi radovi nisu još uvijek gotovi tako nam se predstavlja prilika da se družimo još ove godine na jedan dan u rujnu ili listopadu.
Dakle, da parafrazitramo Mancetovu pjesmu iz Booke: to nije kraj, to je tek novi početak 🙂
Vidimo se uskoro!