Vremeplov: Levando povišću pritrujena

Ususret devetom Festivalu levande koji se ove godine održava 30. lipnja i 1. srpnja, objavljujemo izvještaj s prošlogodišnje fešte od lavande.

Tekst i foto: Mario Švencbir

Festival Levande, osmi put zaredom, u Velom Grablju i ove je godine bio spektakl koji zaslužuje svoj vatromet. Objektivno je teško sabrati dojmove (kao i dosad) tako da slijedi subjektivni tekst.

Velo Grablje, mjesto gdje se održava Festival Levande osmi put zaredom (što Grande voli istaknuti), je ponovno istaklo svoju povijest kroz seriju događaja obgrljenima mirisima predivnog ljubičasto plavog klasičastog cvijeta koji je samom mjestu a i svijetu donio toliko dragoga. Pri povratku u Zg, u trajektu su me neki Britanci, malo zrelije dobi, priupitali koja je to ozbiljna knjiga koju čitam. Bila je to knjiga Otok Hvar – Velo Grablje ljudi i događaji u 20. Stoljeću (knjiga druga). Kad sam im objasnio da je ta knjiga bila predstavljena na Festivalu Levande ostavio sam ih zbunjene sa novim pitanjem; Aha, znači Festival nije samo za turiste?

Da ljudi, Festival nije samo za turiste…

Festival je svojevrsni spomenik kulturi koja nanovo otvori oči i udahne zrak u svoje podmaklo tijelo i otvori svoja vrata novim ljudima i podsjeti one starije generacije na ‘gušte proizašle iz teške rabote‘. Lani je Festival proširio svoj obuhvat a u tom je smjeru išao i ove godine. Medijski popraćeno otvaranje tradicionalnom žetvom i radionicom suhozida koliko god se puta desilo, neće postati klišej. Ako ne zbog aktivnosti, onda zbog lokaliteta, vrućine, miljun pčela i leptira i domaćih ljudi koji jednostavno ne staju u htijenju da upoznaju goste sa svojim običajima i tradicijom. Ala gušta rekli bi, zvuk srpova, kres kamena, blještanje mora u daljini, čežnja za ničim… Jednostavno fantazija. Da se razumijemo, činjenica da otvaranje radovima u poju traje ‘samo’ dva sata ide u prilog ovakvom dojmu. Usputni suhozid nije bio spektakl kao lani ali je svakako plijenio pažnju gostiju otvaranja. Obnovio se koji dužni metar gomile doslovno par la finta.

Nakon otvaranja tradicionalnom žetvom i usputnim suhozidima te već ustaljenim zahtjevima za intervju krenulo se u Grablje.

Novost je ove godine konačno stavljanje stare uljare u pogon, koja je dekorirana etno zbirkom tradicionalnih oruđa, alata i inih pribora za život kakav se nekad živio. Osim etno zbirke, zidove uljare su krasile slike Marina Ribarića. Posebna čar uljare je u tome što je izuzetno hladna tako da preporučam svakome dogodine da svako malo prošeće dolje i zagušta u izložbi i osvježenju.

Ove je godine festivalski program bio prisilno izmijenjen ‘zahvaljujući’ prolasku hrvatske nogometne reprezentacije u 16-inu finala europskog nogometnog prvenstva. Tako da se sve (nažalost) podredilo tome, naime otkazana je projekcija filma a i nastup Sexymotherfuckersa je odgođen za poslije utakmice, koja je nažalost ušla u produžetke i kobno završila za našu reprezentaciju što se naravno odrazilo i na samu posjećenost i doživljaj koncerta.

Evo, kako već treću godinu zaredom pišem izvještaj i nikad ne napišem što se sve zbivalo, ali znam jednog koji sve napiše (vidi link), valjda vam je jasno da se festival levande ne propušta…

Ak zovu Laura il Grande na festival levande,
ima inćuna i bevande
Konoba na dola, kod živke a i z one bande
Naravno da stižem gledat Vis i Paklenjake sa verande

Moraš žeti, moraš žeti, levanda će požutjeti
sunce prži, pakleno je, di si levando volim te!!!