Reportaža: suhozidna radionica Iž - svibanj 2010

Reportaža Krešimira Šrajera, fotografije K.Š. i udruga Maslinova gora

Sudionici međunarodne radionice suhozida u dogovoru pred akciju.

U drugoj polovici svibnja uslijedio je nastavak rada međunarodne radionice suhozida, a koja je započela s radom početkom travnja. Naglasak je tijekom nekoliko svibanjskih dana trajanja rada ponajprije bio na praktičnim vježbama u izgradnji suhozida i to opet na istoj lokaciji, u dvorištu veloiškog Župnog dvora, koje je u tu svrhu s velikim entzijazmom ustupio, a i sam se prihvatio posla, mladi župnik don Krešimir Ćirak. Voditelji radionice su bili: domaći, veloiški meštar Mirko Sutlović, te švicarci Fabio Wicki i Karin Lips, predsjednica međunarodne udruge „Maslinova gora“ koja već šesnaest godina djeluje u Velom Ižu. U radu je sudjelovalo ukupno tridesetak mladih ljudi, među kojima učenici Waldorfske škole iz Berna, mladi iz katoličke grupe mladih iz Calwa (Njemačka) i, što nas najviše veseli, gotovo svi učenici osnovne škole u Velom Ižu, njih petnaestak. Osim izgradnje suhozida u Župnom dvoru, u programu radionice je bio i edukativni obilazak nekih od postojećih starih (novijih nema!) suhozida na sjeverozapadnoj strani otoka. Posebno dojmljivo je bilo razgledanje suhozida koje je nakon Prvog svjetskog rata izgradio veloižanin po prezimenu Marat. O Maratu se, zapravo, jako malo zna jer nije ostavio direktne potomke, a još živući daljnji rođaci i stariji mještani se ne sjećaju čak ni njegova krsna imena… ali, i ono malo koliko se zna o njemu bilo bi dovoljnio da se isplete gotovo antički tragična i tužna priča o ovome čovjeku: Marat je imao ženu i malu kćer kada je regrutiran u austougarsku vojsku tijekom Prvoga svjetskog rata. Dok je bio po ratištima umrla mu je kćer, a žena je oboljela i okončala život u duševnoj bolnici… u taj jad i čemer koji ga je čekao, Marat se vratio iz rata bez jedne ruke… a kako već ljudi znaju biti okrutni, nadjenuli su mu nadimak Kuso… I, eto, taj naš Marat, taj Kuso, unatoč svemu što ga je zadesilo i unatoč svojemu fizičkom hendikepu, prihvatio se kamena i sagradio ponajbolje i ponajljepše suhoziđe ikad složeno na cijelom ovom otoku… Već odavno nema više Marata, ali najljepši spomena na njega su suhozidi koje je ostavio za sobom i koje do sada još nitko nije nadmašio, a, ne zaboravimo, otok Iž je prepun svakojakih suhozida…

Krajem svibnja, uz veliku i veselu feštu, završena je i ovoproljetna Suhozidna radionica. No to nije kraj, jer posijano je dobro sjeme na izvrsnom tlu, a to je i najbolji mogući ishod čitave priče: izgradnja suhozida doslovce je, da tako kažem, zarazila svu djecu, sve klince koji su sudjelovali u radionici, a pogotovo ove domaće veloiške dečke i cure (nadam se, preko njih i njihove roditelje)! I odmah je dogovoreno: i ubuduće će se, i to najmanje dvaput godišnje, održavati organizirane radionice u što je moguće duljem trajanju, a u međuvremenu će se animirati vlasnici zemljišta na otoku da daju svoj pristanak da se popravljaju suhozidi koji su se počeli urušavati i osipati. To će, u neku ruku, biti kontinuirana radionica, u onoj mjeri koliko to budu djeci dopuštale školske i druge obveze.

Dobra organizacija je pola posla…

Pripremljen je teren i postavljeni su temeljni kameni suhozida.

Temelji su najvažniji…

Neke kamene valja i obraditi (po švicarskom modelu izgradnje).

Ovih dvoje malih nemaju baš dovoljno snage, ali volje ima, ima je jako puno, a to je najvažnije…

Za veće komade tu su i veći dečki…

…i zid polako raste.

Domaćin praktičnog dijela radionice, don Krešo, pošteno se primio posla…

…a tu je i Karin Lips, neumorni dobri duh Maslinove gore,

…pa i švicarski dvojac bez kormilara, profesor Waldorfske škole Fabio Wicki i Reto Ingold, učitelj glazbe i stručnjak za suhozide,

…a ova dva lika su domaći meštri: Mirko Sutlović (meštar suhozida) i Predrag Petrović (meštar lončarstva) – oni su jedini nastavljači stoljetne tradicije ovih umijeća na otoku Ižu, bar za sada, dok ih ne naslijede ovi klinci iz radionice.