Dragodid u Širokom Brijegu

tekst i foto: Filip Bubalo

Premda je izložba fotografija Blidinjski memento završila kad i kalendarska 2015., neće se sigurno naljutiti naši domaćini – Hrvatsko društvo čuvara baštine iz Širokog Brijega, što evo donosimo reportažu s malim odmakom, jer informacija možda jest malo zakasnila, ali je tematika uvijek, pogotovo u zadnje vrijeme aktualna.

Povod dolaska u Široki Brijeg na izložbu o kućaricama, bio je poziv glavnog i odgovornog za skoro sve šta se tiče tradicijske baštine u ovom kraju – Ivana Dugandžića i ogranka Matice Hrvatske, da Udruga Dragodid prezentira svoja iskustva na polju očuvanja tradicijske arhitekture; usput razmijenimo kontakte, pa i skiciramo još kakav projekt prekogranične suradnje i suhozidima se povežemo, rađe nego (o)graničimo.

Autor Zdenko Mandić počeo je fotografirati kućarice/slamarice još tamo 1997.g. i polagano je nastala fototeka,  odnosno začetak inventarizacije tradicijske arhitekture unutar Parka prirode Blidinjsko polje.  Kada se usporede s nedavno snimljenim fotografijama istih objekata, dobiva se uvid u dinamiku detorijacije posljednjih primjeraka gospodarsko/stambenih kuća sa slamnatim krovovima na području Hercegovine. Što je za neke sentimentalno putovanje u prošlost, za druge je poziv da se baština zaštiti, a svijest podigne na drugi kat, stoga se na otvaranju izložbe okupilo mnogo ljubitelja tradicije i baštine u Gradskoj knjižnici. Nakon predstavljanja rada naše Udruge, nadahnuta izlaganja imao je autor izložbe Zdenko, koji uz profesionalnu karijeru kao doministar zaštite okoliša, još od djetinjstva planinari Blidinjskim krajolikom, te fotografirajući čuva blidinjske spomenike.

Tako je barem na fotografijama uspio sačuvati izvorni izgled dijela slamarica koje su generacijama služile kao stanovi ovdašnjem stanovništvu na lokacijama Podborje, Perke, Poljice, Donji Badnji, Masna Luka, Boričevac…

Nakon njega još jedan od članova društva, Ilija Naletilić emotivno je zaokružio cijelu večer sjećanjima s ognjišta svojih predaka, nakon čega je uslijedio pravi hercegovački domjenak s prštom, pravim sirom i prženicama, i nezamjenjivom domaćom Blatinom. Lako je tako naći zajedniči jezik, pogotovo s ljubiteljima hercegovačkog kamena, od izvornih graditelja, udruge Zvuk kamena, do profesora s Građevinskog fakultetu u Mostaru, koji svi zajedno promoviraju kamen kroz međunarodne simpozije, tiskovine, zbornike, pa ne čudi da je u zadnje dvije godine na GF obranjeno 10 diplomskih radova o kamenu.

Drugog dana,  Ivan Dugadžić potrudio se pokazati sve ono što je iznimno od baštine u ovom kraju, počevši od mlinica na Borku, iznimnog primjera gospodarenja vodom (hidrocentrala) u ovomo kraju, ali nažalost nekim mjestima potpuno neadekvatno restauriranim, ali i dalje kandidatom za obnovu. Natrag prema centru Širokog, stara je zgrada duhanske carinarnice, simbola nekad moćne industrije, a danas poluurušenog zdanja industrijske baštine koje čeka transformaciju u svojevrstan muzej. No, za sve dalje od te ideje prerano je govoriti u prilikama u kojima se trenutno nalazi BiH, a nismo ni mi daleko.

Kada je riječ o Ivanovom rodnom Rasnom, u kojem je ova udruga zapravo i napravila najviše akcija, odmah upada u oči uređenje rimskog izvora Studenca, antičke lokve Krgače, te okolnih suhozida, od kojih su neki u sebi očuvali i pokoji stećak, amblem neodvojiv od povijesti upotrebe i življenja s kamenom u ovom zabačenom dijelu Mediterana. Mnogo je planova i projekata na listi udruge koju agilno vodi Ivan, pa se nadamo i nekoj daljnoj suradnji, jer toliko je toga…!

Na putu prem nazad, kula hercega Stjepana iznad Ljubuškog i pogled prema svim stranama, pogotovo za sunčana dana nešto je što se ne propušta. Tim više što je to napušteno zdanje iz srednjeg vijeka, mrtvi kontrast onom umjetnom, ali sa autohtonim kamenom izgrađenom etno selu Herceg koji se nalazi u industrijskoj zoni.  Treba li reći da kao takvo privlači višestruko više posjetitelja, nego original, koji u svom podnožju ima niz objekata za obnovu, a da o kuli i ne govorimo. No, zato stećaka ima gotovo pa svugdje, bilo da se radi o samo par njih na nekropoli Kupinjavica ili dva ornamentima bogata – koji sjede onako pokraj ceste da putnike po ovim zagubljenim putima podsjećaju na još jednu UNESCO-vu baštinu na ovim prostorima, kako se popularno i svugdje kaže – nedovoljno valoriziranu.

Krajolik se neznatno mijenja što se više približavate Hrvatskoj, a uvijek se isplati stranputicom odlutati, makar to značilo proletiti pored izlaza s auto-ceste, pa još malo unutar prema moćnom Biokovu i da shvatite zašto se biser poput Zavojana, rodno mjesto proslavljenog alpiniste Stipe Božića, upravo tako zove. Još bolje ili još nekoliko kilometara u sumrak, sasvim mali zaseok Takalo – središnje selo Donje Župe u kojem se voda, barem nekad cijenila i s kojom se odgovorno gospodarilo, toliko da se klesancima prepakiralo korito, izgradilo mali most, ali i ogradilo pojilo. Iako su me inicijalno privukli podzidani vinogradi, ispod njih se krila još veća  praumjetnost nekadašnjih stanovnika možebitnog rođaka kvarnerskog mjesta Takala (Bakarski prezidi) u vidu uzidane lokve, obložene planinske špine, ali i cijelog jednog minisustava odvodnje kiše za vinovu lozu. Oduševljava zapravo malen prostor zbog kojega je navodnjavanje napravljeno, i stotinjak metara od ceste okružen kamenom i zelenilom, lako se zaboraviti u detaljima. Pa, iako se još uvijek obrađuju vinogradi, na tu negdašnju umiješnost prastanovnika uvijek se nasloni pokoja bačva u koritu da nas podsjeti na recentni utjecaj novije generacije zemljana, i činjenicu da se samo uzima, crpi i ruši, a malo se toga zapravo obnovi i vrati u krajolik.