Dragodid na seminaru u Francuskoj

Tekst i foto: Mario Zaccaria

Od 6. do 8.listopada predstavnici Dragodida, Julia Bakota i Mario Zaccaria prisustvovali su seminaru Erasmus Heiritage Leader u općini Villandraut pored Bordeauxa na poziv platforme REMPART, suradnika koji nam šalju volontere na radionici u Petrebišćima. Seminar je bio jako koristan iz više razloga. Vidjeli smo kako to rade Francuzi (razne udruge u platformi koje se smatraju regionalnim ograncima iste) i Englezi iz National Trust koji se mogu pohvaliti na stoljetnoj aktivnosti tako da im je to postao dio nacionalnog identiteta i ponosa.

Iz tog razloga shvaćaju svoje udruge općim dobrom.

Kako je rekla Marie-Georges Pagel-Brousse, dopredsjednica REMPART-a, “when you want to do something make it through an association”.

Seminar se sastavljao u međusobnoj prezentaciji udruga i aktivnosti koje se provode. Tako smo imali prilike vidjeti problemima s kojima su suočeni Nuno i Teresa iz Palombara. Oni se brinu za izolirano selo Aldeia Uva koje ima oko 50 stanovnika od kojih su svi stariji od 60 godina sa samo jednim 19-godišnjakom, dakle selo polagano odumire. Jedna od strategija je obnova Palombara, kućica za golube koje su mještanima davali dodatni izvor mesa i gnojiva (guano) za škrtu zemlju. Dobili smo njihove brošure. Najviše nas se dojmila karta mjesta sa svim bitnim elementima (zdenac, goljubinjaci, crkva …) poput slikovnice, kakvu sam instinktivno vidio u glavi za naša Petrebišća.   Oni isto imaju radionice obnove suhozida. Krasi ih odličan odnos sa mještanima jer su ljudi svjesni da se nešto zbiva za korist zajednice. Sa Teresom i Nunom smo sigurni da ćemo surađivati i posjećivati se.

Dalje su bili Rumunji koji obnavljaju tradicionalno nomadsko pastirsko selo (montažno) u Kurtišvari kod grada Sibiu, podno Karpata. Robert i Cristina muku muče najviše sa mještanima koji su sumnjičavi materijalisti i ne vjeruju u opće dobro niti volonterizam (Ceaușescuv plan da uništi selo i potonja privatizacija), a ni nemaju potporu lokalne samouprave. Što znači da najviše ovise o stranim volonterima kao one koje šalje upravo REMPART.

Sljedeći su Ilario i Alessandro iz Italije iz Gruppo archeologico romano sa kojima sam kao arheolog imao mnoštvo zajedničkih tema. Oni uglavnom imaju terene u okolici Rima i pokrajini Lazio. Naplaćuju oko 250-300 eura polazniku na 2 tjedna. Zanimaju ih Dragodidovi potencijalni tereni na Učki. Fala bogu prapovijesnog suhozidnog materijala na Učki ne manjka, što bliže što dalje od Petrebišća.

Nadalje imamo Britance (Emily Souch) koji brine kao i francuzi o nacionalnoj kulturnoj (i prirodnoj baštini). Najviše nas je iznenadilo što i oni imaju problema sa financiranjem. Upravo su u izradi katastra prirodne i kulturne baštine za područje čitave Engleske. Brinu o posjedima čije si aristokrati održavanje ne mogu više priuštiti. Nastoje uklopiti lokalnu zajednicu i naplaćuju po dobnim razlikama polaznicima koji žele volontirat na njihovim terenima. Emily nam je dala atraktivne brošure sa aktivnostima plus detaljni financijski izvještaj iz 2014-2015 godine.

Maltežani isto tako održavaju radionice. Oni imaju sve one probleme koje imaju narodi na Mediteranu: nezainteresiranost lokalnog stanovništva koji bi živio od samog turizma s time što su veličine Krka pa će ih kad tad požderat apartmanizacija. Jedna od Maltežanki, Tara, iako šaljivo nastrojena bila je podosta frustrirana tokom kojim teče “razvoj” na Malti.

Zatim smo u naredna tri dana nastavili s radionicama o tome kakav treba biti workcamp leader i trening za istoga. Francuzi dijele tu ulogu u dvije osobe: profesionalac koji je plaćen (npr. arheolog na arheološkoj radionici) – Tehnical leader (znanost) i Daily life leader, onaj koji se brine za potrebe ljudi, od alata do sanitarija, do hrane, izleta u vikendu i slobodnog vremena nakon posla.

Ovdje je Francuzima bilo zanimljivo što smo mi dovoljno mali s jednom matičnom radionicom i ostalim na kojima smo gosti-predavači da možemo funkcionirati da pokrivamo jedni druge kad je netko slobodan – spontano, kako bi rekla Julia – intuitivno.

Oni su pak institucionalizirani i hijerarhizirani i logično je da kod njih stvari idu malo sporije.

Razne udruge iz Remparta (koje funkcioniraju poput ogranaka na regionalnoj i lokalnoj razini) su nam dali do znanja kako obnavljaju puno dvoraca pod nominalnom zaštitom države. Jednu od lokacija održavati čak 6 mjeseci na godinu s radionicama arheologije, arhitekture, mozaika, metalurgija, kamenoklesarstva, rezbarenja.

Još jedna bitna stvar: uz Portugalce i Rumunje su bili volonteri Francuzi iz Remparta koji su tamo poslani, naučili jezik, radili na radionicama i totalno se uživili u cilj da su ujedno bili i predstavnici Palombara i Dale i na francuskom predstavljali rad udruga koje su ih na neki način posvojile. Bilo bi korisno da se stranci zagriju za Petrebišća i počnu gledati njihovu obnovu kao  svoj cilj.

Marie-Georges i Fabbrice Duffaud (koji se svježe sjeća boravka u Petrebišćima) će nam nastavljati slati volontere te se nadaju da će nas i sami oni da ponovo posjetiti pošto postoji ogromna razlika između izolacije koju mi nudimo i nekog terena odmah pored grada gdje grupa ne osjeća takvu koheziju poput naše.

Nakon predstavljanja uz brošure i filmiće sa youtubea krenuli su radni zadaci. U jednoj od radionica gdje smo bili podijeljeni u miješane grupe smo morali osmisliti trening (teorija + praksa) za workcamp leadera. Kakve ljudske kvalitete mora imati i poslje kakva predavanja (zakonodavstvo o kulturnoj baštini, risk management, predavanja arheologije, povijesti, arhitekture ecc..).

Sljedeći zadatak je bio o vrstama radionica i kakvoj ciljanoj grupaciji mogu biti namijenjene (mladi, turisti, djeca s posebnim potrebama, socijalna inkluzija… .).

Odlično je bilo vidjeti ljude iz raznih zemalja sa različitim iskustvima i organizacijom kako upotpunjuju jedni druge u pronalasku rješenja oko organizacije kampa, predavanja za trening voditelja terena i solucije na probleme koji mogu pritom nastati.

Kako ne bi sve ostalo samo na ozbiljnim temama noći smo provodili u druženju, obilasku dvorca uz noćnu šetnju s bakljama kojeg je dao izgraditi prvi papa ustoličen u Francuskoj, Klement V i kuhanju različitih nacionalnih jela (nismo baš mogli raditi sarmu za 30 osoba pa smo se odlučili za palačinke koje su prohujale s vihorom) i vina.  

Jedna zajednička za kraj prije opraštanja i dogovaranja o budućim suradnjama koje će sigurno uroditi plodom. Vive le France!