Krapanj 2022 II

Tekst: Ante Senjanović
Foto: Arhiva Eco heritage taske forcea

Zvoni mi jednu nedjelju navečer telefon: “Ante, možeš li ipak doći?”, stiže poziv s Krapnja. Na Visu sam, rekoh, i idem put Zagreba prekosutra, pa mogu usput odvojiti par dana, pa – evo me. Otud evo i ovog malog dodatka ranijoj krapanjskoj radionici (vidi izvještaj).
Ljetna gužva na kolodvoru u Splitu, isti peron, ista firma, na oba autobusa u šoferšajbi stoji ploča s itinerarom koji spominje Zadar. Šoferi štufi, slabo odgovaraju na pitanja, ali ajde, ipak se na kraju ispostavi da jedan staje na lokalnim stanicama, a drugi ne. Putem kupi i ostavlja turiste koji su bili na izletima, sat se vremena provlači kroz Trogir – inače ne volim kad se kolodvori miču iz centra, ali bože mili, ovdje bi stvarno dobro došlo.

No, jednom u Brodarici, pokupi me ekipa iz organizacije kojoj idem držati radionicu, i odvedu me u Euroclubov kamp gdje je smještaj. Dočeka me malo nadrealan prizor hrpe dječice (“kamp” je jedan od onih u kojem djeca dođu odsvud učiti engleski, a izvorni govornici ih drže na uzdi) koja na otvorenom igra nekakvu plesnu igru projiciranu s konzole na ekran. Smještaj je na katu iznad vatrogasne stranice. Miješanje funkcija, je li to još uvijek hit među studentima arhitekture? Bilo je u moje doba.

Tamo su i polaznici Eco heritage task forcea (potomci dijaspore na volonterskom ljetovanju u pradomovini), većinom latinoamerikanci (Peru, Argentina, Meksiko, Čile) i Makedonci, pa poneko iz Srbije, a sigurno nekog i zaboravljam (isprike!). Prosjek su rane dvadesete, ali ima i mlađih i starijih. Možda jesu došli na ljetovanje, ali vrijedno poštuju raspored i dižu se rano ujutro da stignemo na brod za Krapanj u 7 ujutro. Neki pokušavaju prije broda stići u brodarički Konzum, ali najčešće nema vremena, pa se mora u mali otočki dućan – simpatično mjesto, neuredno na najbolji domaći način, ali tih par stotina metara mora odmah trgovinu pretvara u mali zbijeni prostor u kojem se najranije ujutro čeka red, jer su svi domaći došli po svoje.

Mladi imaju razne zadatke, a zidanje je samo jedan od njih. Kako se čisti i uređuje put od lokve Biljulje do mora na zapadnoj strani otoka, tako se odlučilo urediti jednu veliku među kraj puta, ruševnu, oštećenu stablima. Nakon čišćenja, vidi se na jednome mjestu da je urušena do temelja, a na drugome ne toliko, ali je nestabilna, pa je i tu trebalo porušiti do temelja, da se može lijepo izgraditi.

Slika 1: Zaraslo, treba čistiti

Slika 2: Očišćeno, treba odmoriti

Slika 3: Ne može to stajati

Slika 4: Ovako ćemo, od nule

Radi se kroz jutro, kako bi polaznici imali slobodno popodne, što nam daje dva jutra (ja ne mogu duže ostati) da nešto sagradimo. Ideja je popraviti barem jedno urušavanje i dati osnove mladima da sami pokušaju popraviti drugu. Od to malo vremena što smo imali, uspjelo nam je još dio ukrasti i nešto dosta neočekivano ovog panevropski sušnog ljeta (sad će se čuditi svi koji ovo čitaju ove kišne jeseni, ali ljeto je bilo sušno, ne zaboravite) – kiša, došla preko mora iz Italije.

Slika 5: Radi se tako i tako

Slika 6: Ruku u čišćenju su dali i polaznici obližnjeg vjerskog kampa

Kako bilo i kako već ide, neki od polaznika hvataju vještinu zidanja brže i bolje, neki sporije i slabije, ali se izdvojilo par njih koji pokazuju osjećaj za slaganje kamena na kamen. Škaljanje ide u ljetnom ritmu, netko čuči, netko sjedi, ali kamenčić po kamenčić, vrag odnija i prišu. I malo pomalo, pa eto ga – u nepotpuna dva jutra ležernog rada, uspjeli smo, dio zida je popravljen. Ja moram dalje za Zagreb, a mladima ostaje pokušaj da sami dalje nešto sagrade.

Slika 7: Malo po malo

Slika 8: Eto ga na