Na rubu teme: baština ili falsifikat
U broju 217 u jesen 2007. godine časopis Zarez objavio je članak Jadrana Kale “Gospodar zombijevskog krajolika”. Članak možete u originalu pročitati na adresi http://www.zare
Gospodar zombijevskog krajolika
Jadran Kale
U povodu Drugog kongresa hrvatskih arhitekata održanoga u Opatiji od 18. do 20. listopada 2007. i u povodu Prvog kongresa ruralnog turizma održanoga u Hvaru od 17. do 21. listopada 2007.
Odlučilo se da su se u isti mah na dva mjesta kongresni zaključci sricali o istomu. U Opatiji je osamsto arhitekata apeliralo, kako je prenio teletekst, za održavanje baštinjenih vrijednosti prostora. U Hvaru je zasjedanje tristotinjak raznolikih pohoditelja skupa o ruralnom turizmu pred donošenje zaključaka proteklo u snebivanju nad ambijentalnim turističkim građenjem u tzv. tradicionalnom stilu. Ugostitelj iz Istre je prikazao fotografije svoje nove konkurencije, gradilište dvadeset susjednih “tradicionalnih” vila koje tvore novo “selo”, s tom razlikom da su sve ove katnice navlas identične i isto orijentirane pa se pred tim prizorom doima da se nalazite pred kloniranim arhitektonskim zombijima koji su po naredbi izbivajućega gospodara krenuli zaposjesti pejzaž.
“Odgovor-nost” i semantika sarkazma
Najširi potezi gospodarenja i ljudskog oblikovanja u hrvatskom krajoliku zbili su se u dugim trajanjima prakticiranja lokalnih znanja. Šestogodišnje razdoblje u kojem je 120 studenata arhitekture u Zagrebu izabralo Salopekovu nastavu u kojoj se proučava takva baština ambijentalne i predajne gradnje je prošlost, pa nije jasno s kojim će znanjima i kompetencijama hrvatski arhitekti krenuti ispunjavati zaključak svojeg kongresa. U viđenom parodiranju zamisli “naselja” kakvo će se u turističkom katalogu nazvati “gradnjom u tradicionalnom istarskom stilu” nejasno je što su o prostoru učili autori tih građevina i ne bi li bilo doličnije licence iz arhitekture zamijeniti prikladnijim ovlastima iz prakticiranja semantike sarkazma. Nastave li autori takva rješenja producirati i dalje, za govorom o kulturnom naslijeđu prostora više ni nema potrebe. Kongres koji je za naslov ponio upečatljiv slogan Odgovor-nost bi imao pred svojom zajednicom ponajprije osnažiti kredibilitet upućenih stvaratelja vrijednosti.
U pitanju nisu “tradicionalne” stancije s bazenom koji je odmijenio ovčarski tor. Njihovo je ismijavanje besplodno i kratkovidno, jer nisu posljedica hira već samo daljnji reper u razgradnji samodostatnih gospodarstava predindustrijske epohe. Današnje im je tržište globalno, njihove instalacije uključuju i svjetlovode, a njihov pogon čine narudžbe potaknute internetskim oglašavanjem. Mnogo važnija od bazena pred stancijom je izglobljenost iz lokalnih procesa, gdje naselja zombi-građevina dobivaju svoje fantomske posjetitelje lišene kontakta s posjećenom zajednicom. Mi kao povremeni turisti ili kao trajni domaćini izmjenjujućim gostima postajemo dijelom lokalnog življenja kakvim je u ranijoj epohi bilo npr. ovčarstvo. Profitni interes izdaleka ili izbliza odlučuje kakav turistički oblik poprima taj novi odnos. Izbliza je takav primjer u lokalnoj verziji društvene odgovornosti i arhitektonske licencije znao izgledati i tako da se za novi “autentični” i “tipični” ruralno-turistički sklop razgrade dvije stare vrijedne kuće iz nedalekog sela, njihovi vlasnici smjeste u loše novogradnje, a u novoj tematskoj atrakciji naslaže red folklora pa red patvorene arheologije s oponašanjem antičkoga gledališta tamo gdje se moglo posegnuti za doista tipičnim oblicima iz okolice.
Nastava je u Ljubljani
Krajolik tako promijenjenih ekonomskih procesa treba svoje upućene tumače i prosvijetljene regulatore. Sadašnje sveučilišno stanje daje razumjeti kako je moguće da na čitavoj hrvatskoj obali jedine postojeće elaborate o zaštiti kulturnih krajolika ispisuje jedna jedina arhitektica, da na drugom mjestu argumentacija za trajnu zaštitu naših najistančanijih građevina iz prapočelne domene arhitekture leži u ladici od 1996., da na trećem mjestu takvo izuzetno mjesto u ugrozi pred bagerima proširenog šumskog puta čeka svoj administrativni red od 2003., ili uopće činjenicu da ne postoji hrvatski popis vrijednosti kulturnog krajolika. Jedinu tipologiju elementarne primorske gradnje izradio je geograf, jedine izvorne prinose piše fizičar a jedinu obradu u hrvatskoj arhitektonskoj periodici napisao je ljubljanski profesor, koji je ovdašnje primjere uvrstio i u prvo predavanje svojeg “101” – kolegija za studente prve godine arhitekture. Sve što su učinili za razumijevanje kulturnog nasljeđa hrvatskog krajolika uradili su izvan znanstveno-istraživačkih projekata resornog ministarstva.
Odmor u krajoliku sa svojim živim domaćinom i njegovim gospodarstvom pri pogledu je biznis koji u Austriji godišnje donosi 1,2 milijuna eura s 170.000 ležajeva u 15.500 domaćinstava. Svjetska turistička organizacija procjenjuje da na ruralni turizam otpada tri posto svih putovanja uopće. Za Europu postoji procjena od oko 200.000 poljoprivrednih domaćinstava uključenih u turističko ugošćivanje s izravnim dnevnim trošenjem od 45 do 80 eura po gostu. U Francuskoj se ruralnim turizmom bavi 55.000 poljoprivrednih gospodarstava s ukupnim utrškom ne manjim od 15 milijardi eura. U jednom malom Žrnovu je takav posao u mjesnom krajoliku, s višesatnim šetačima koji inzistiraju na neasfaltiranim stazama, tijekom šest godina i 2311 francuskih gostiju za domaće ljude u njihovim starim kućama značio odnos bez ijedne reklamacije. To su tržišne sile koje će sudjelovati u oblikovanju sela vangradskog prostora Hrvatske tijekom iduće generacije. Umnožitelj učinaka na lokalnu zajednicu u ovakvoj djelatnosti iznosi 2,2 puta, za razliku od onih projekata novogradnji koji će od svojeg živog okoliša trebati samo konobare i pospremačice s osiguranim dotokom iz udaljenijih zemalja tamo gdje depopulizirana sredina to ne može namaknuti. Sutradan će ovakva vernakularna ugostiteljstva trasirati staze obilaska za mobitele kapacitirane GPS-om, nudeći domaćinove komentare krajolika i njegovog živog nasljeđa kroz izbornik MP3 naracija.
Imamo li doista na raspolaganju arhitekte s kojima ćemo moći dolično provesti hrvatski krajolik kroz ova ekonomska prelamanja? Tamo gdje eksces preraste u katastrofu, poput kornatskog stradanja, nađemo se suočeni s disciplinom koja nije bila potaknuta prilagoditi se novoj stvarnosti. S vatrogascima je to bila tipično gradska služba koja je za narasle potrebe za interveniranjima u izvangradskom prostoru tehnološkom parku tek dodala visokoosovinska vozila i kanadere, a doktrina je i u novim zaraslim krajolicima što su ostali van današnjih ekonomskih računica (tj. gradova i obalne crte) ostala ista. Iz osjećaja društvene odgovornosti su za vangradski prostor Hrvatske izrasli karakteristično poslijeratni prinosi arhitekata poput Freudenreicha, Miličića ili Živkovića, ali Freudenreichove pouke da mehaničko ponavljanje ambijentalnih detalja ne čini dobru arhitekturu naši arhitekti očito nisu učili. Posljedice možemo posvjedočiti praktično pri svakoj šetnji kulturno vrijednim dijelovima zemlje u kojima su građevine adaptirane ili interpolirane. Ovisno o narudžbi, bez straha za licencu moguće je projektirati u visini bedema povijesne utvrde ili izvan naselja na ivici temeljnog prirodnog fenomena.
Život u košari
Pričali mi o njima ili ne, snažni se procesi promjene krajolika neminovno zbivaju. Regulacijski uzvik “Sad je dosta!” iz 2004. u međuvremenu ipak nije učinio nemogućim da se na otočiću poput Otoka mladosti izbaci njegov oblikovatelj i isplanira nova hotelčina s marinom na mjestu gdje zbog morskih struja domaći ne polažu ni ribarske mreže. Za planirana turistička postrojenja utržive obalne crte bit će potrebno i uvoziti ugostiteljsku radnu snagu. U toj novoj poratnoj preraspodjeli stanovništvo se sada ne ugoni u gradove-industrijske spavaonice među čijima će stotinama zgrada kasnije jedna šarena postati i slavljena, već je umjesto industrijalizacije+elektrifikacije nova spasonosna formula zbroj ostvarenih noćenja. Umjesto proletera seoskih korijena sad su nazad iz grada potrebne čete ugostiteljskog osoblja, a lokalnim će zajednicama opet sva jaja biti u istoj košari. Da bi kvočka ostala blagonaklona valjat će pretrpjeti povremena urušavanja kakvoće življenja ili i same sigurnosti, vjerojatno s istim ideološkim poletom s kojim je u ranijoj preraspodjeli trebalo biti strpljiv dok se sve privremene teškoće ne riješe jednog dana kad uđemo u komunizam. Bilo novih gospodara ipak kuca marketinškim pulsom.
Kao što su agresivni Marsijanci iz holivudske uspješnice na svojem razornom pohodu dočekali i ponudu odvjetničkih usluga, tako se nov poratni preoblik hrvatskog prostora ni u kakvoj od varijanti ne može zbivati bez arhitekata. Da bi pravi odgovor struke zbilja bio “odgovor-nost”, trebalo bi uočiti jasnije odgovore na zastranjenja koja, naizgled, predstavljaju validnu produkciju. Stomatolog koji bi kao nadomjestak zubala ugradio sve same očnjake ili sve same sjekutiće vjerojatno ne bi dugo privlačio tržište niti bi zadržao dozvolu za rad. Kako je onda moguće iznova prolaziti kroz krajolik novih zombijevskih naselja koji od duhovnih obilježja svojih domaćina može predstaviti samo gramzivost?
HR 
EN