Mallorca – otok koji voli svoje suhozide

Tekst i foto: Grga Frangeš

Udruga 4 GRADA DRAGODID pozvana je da sudjeluje u radnom skupu “Synergies of ethnological heritage and sustainable development” 11.-12.6.2915. na balearskom otoku Mallorca. Organizatori iz Consell de Mallorca, tijela lokalne otočke samouprave usporedivog sa našom županijom, pobrinuli su se da kao sudionici dobijemo kvalitetan uvid u tradicijsku baštinu i život ovoga otoka.

Kada me naš predsjednik Filip Bubalo zamolio da ga zamijenim na ovome zadatku, nisam imao jasnu viziju što me očekuje, no nisam ni trenutka dvojio oko prihvaćanja ponude – uvijek volim popuniti rupe u mojoj mentalnoj mapi Mediterana, a i za osobu koja ima dvoje male djece, svaki izgovor za putovanje je dar sa neba.

Nakon putovanja avionom sa presjedanjem u Zürichu, po slijetanju u Palmu dočekala me ugodna otočka klima temperature od oko 29 stupnjeva, rashlađena pučinskim povjetarcem. Otok je jedno od najstarijih odredišta masovnog turizma i godišnje ga posjećuje 15 000 000 (!) turista što se definitivno očitava na rivijeri glavnog grada Palme, koja bi se dala sumirati kao red gužvovite plaže i betonskih megahotela.  Sam centar Palme, grada veličine Rijeke, zadržava svoj urbani identitet sa secesijskim širokim bulevarima i konzervatorski korektno očuvanom utvrđenom starom jezgrom. Kao očuvana baština ističu se i vjetrenjače koje su na ovom žitnom otoku očigledno bile građene u industrijskim razmjerima. Gastronomska ponuda je nešto skuplja nego u nas ali iznimno kvalitetna– kao u ostatku španjolske nose ju svepristuni maštoviti mali zalogaji tapas i kraljica paella.

Kontrasti u Palmi

Idući dan, po ovom kratkom samostalnom uvodu u glavni grad, preuzima nas organizator. Strepio sam da će se cijela stvar odvijati u nekom beskarakternom kongresnom centru, no to se pokazalo potpuno neosnovanim. Tim Consell de Mallorca nas odmah po upoznavanju vodi u planine Serra de Tramuntana, kulturni krajobraz na UNESCO-voj listi svjetske baštine, u planinarski dom na 1000 m nadmorske visine.

Prizor iz Serra de Tramuntana

Putujući kroz dramatični krajobraz Serre koji grubošću nerijetko nadmašuje kanjone Paklenice vidljivo je koliko su Majorčani koristili ovu planinu kao izvor egzistencije. Niži obronci prekriveni su  terasama  za uzgoj masline i citrusa, srednji predjeli bili su posvećeni eksploataciji visoke šume hrasta crnike, a u hrptovima planina bile su smještene velike stočarske ekonomije usporedive sa creskim stanovima.

Planinarski dom do kojeg dolazimo bio je upravo jedna od tih ekonomija – lijepo i prostrano latifundijsko gospodarstvo danas besprijekorno adaptirano novoj svrsi. I tu se susrećem sa možda najvećim faktografskim šokom na cijelom ovom putovanju. Ovaj je dom zajedno sa još 6 drugih na Serra de Tramuntani u potpunom vlasništvu i direktnom upravljanju Consell de Mallorca (dakle županije) te je obnovljen radom njihovog vlastitog građevinskog odjela. Ovi su domovi povezani u 7-dnevni itinerer koji se zove La Ruta de Pedra en Sec (staza suhozida) kojim upravlja županijski odjel za suhozide i planinarske staze. Taj odjel zapošljava tri inženjera, sedam stalnih i dvadeset sezonskih profesionalnih suhozidara. Sva ova javna treking i baštinska infrastrukutra majorčanskoj županiji donosi profit, komplementira turističku ponudu i produžuje joj sezonu. Naravno, profil gostiju je potpuno drugačiji od onih koji borave na betonskim hotelima uz plažu, i ovi potonji uglavnom ostaju u svojim rezervatima Zrće tipa.

Planinarski domovi i staza suhozida – javna i profitabilna turistička infrastruktura

Razumijte moj šok – dolazim iz zemlje gdje je u privatizaciji ovakva javna infrastrukutra, poput domova na Vidovoj gori ili Biokovu, rašćerdana i dana pomno odabranim privatnicima, koji su je ili upropastili ili pretvorili u banalna ugostiteljstva sa janjetinom kao glavnom atrakcijom. Prijedlog da bi neka naša županija upravljala sa planinarskim domovima, a kamoli zapošljavala nekave suhozidare da to održavaju,  kod nas bi bio proglašen komunizmom i jugonostalgijom. Ali eto, bit će da mi znamo nešto što Majorčani još ne znaju.

Nakon ovog uvodnog šoka zadobio sam izrazit respekt prema našim domaćinima i odlučio se krajnje uozbiljiti za radni dio programa. Seminar spomenut u uvodu ovoga teksta organiziran je kao jedna od završnih aktivnosti projekta Rando per la culture, u kojemu su Consell de Mallorca, Regionalna samouprava Korzike i grčka općina Zagora surađivale na razvoju kulturnih itinerera po ruralnim krajevima kojima je jedna od zajedničkih značajki važno mjesto suhozida u krajoliku. Jedan od ciljeva ovoga skupa bio je i pokretanje nove projektne incijative kroz koju bi se za Vijeće Europe razradio koncept za transnacionalnu Europsku kulturnu rutu suhozida, u čemu je važna uloga namijenjena i našim krajevima – istočnoj obali Jadrana.

Radni skup

Europske kulturne rute projekt su Vijeća Europe za stvaranje transnacionalnih itnerera koji posjetitelje zainteresirane za neku temu provode kroz vezane atrakcije u različitim zemljama Europe. Hrvatska je već dio Europske rute maline, Europske rute spomeničkih groblja, židovske baštine… Neke rute poput hodočašća  u Santiago de Compostella definirane su na jasnoj početnoj osnovi i definitivno imaju svoj život u realnom svijetu, no s obzirom da mnoge postoje samo na papiru i bez ikakve su infrastrukture na terenu, kriteriji za osnivanje novih ruta znatno su postroženni te zahtjevaju da svaka od sudjelućih zemalja ima instituciju partnera zaduženu za provedbu ovog projekta. Svrha moje prisutnosti na skupu bila je da zajednički utvrdimo koji doprinos i koju ulogu udruga Dragodid može iznijeti u ovome novom projektu.

U tu svrhu na drugi dan skupa u pitoresknom gradiću Selvi, održao sam i prezentaciju koja se sastojala od dva dijela: uvodni o fenomenu suhozida istočnoga Jadrana te završni o programima i radu udruge. Ovaj prvi dio zacementirao je pažnju publike – iako mi u Dragodidu znamo imati malo rezerve oko pretjeranog busanja “našim” suhozidima, pristurni Majorčani, Grci, Ciprani, Korzikanci, pa čak i predstavnik talijanskih Cinque Terre iskazali su otvoreno oduševljenje prizorima poput onih sa Hvara, Korčule, Cresa, Srime, Bakarskih prezida… Izgleda da u suhozidima zaista imamo fenomen važan u globalnim razmjerima.

Programi naše udruge također su ostavili dobar dojam, i jednoglasna ocjena ostalih sudionika bila je da bez obzira na skroman budžet kojim raspolažemo neizostavno pripadamo u projekt Europske rute suhozida kao koordinatori za istočnu obalu Jadrana. Consell de Mallorca napraviti će okvir za projekt te nam unutar njega, kada se osigura financiranje iz jednog od EU izvora, za ovo raspodjeliti budžet i odgovornosti. Ovaj je dogovor zaliven prikladnim količinama odličnog majorčanskog crnog vina i okrunjen ogromnom paellom, a za kraj smo odvedeni i na srčan i veseo folklorni performans najcjenjenije majorčanske tradicijske glazbeno plesne skupine sa stoljetnom tradicijom.

Lokalni folklor daje kontekst lokalnoj krkačini

Posljednji dan skupa bio je rezerviran za radionicu u županijskom suhozidnom etnografskom parku, na kojoj smo podigli koji kamen sa županijskim timom suhozidara. Građen je postament za karbunicu (gomilu za izradu drvenog ugljena) te okruglo sklonište za karbunare pokriveno sa slamom osobite majorčanske trave. Županijski su suhozidari veseli ljudi ponosni sa svojim poslom koji u zajednici ima i određeni status, pravi profići koji paze na standard zanata i zaštitu na radu. Bila je posebna i obostrana radost sporazumjeti se s nima kroz slaganje kamena vještinu koja je predstavljala osnovu preživljavanja u dijeljenom nam krševitom mediteranskom podneblju.

Lijevo: Mallorčanska maca odličan je specijalizrani komad suhozidarskog alata
Desno: Stariji mentor pokazuje kako se pokriva karbunarsko sklonište

Po odlasku sa otoka moj dojam je bio da smo na Mallorci stekli partnere i iskrene prijatelje. A rupa u mojoj mentalnoj mapi Mediterana spomenuta na početku ovog teksta, popunjena je fantastičnim impresijama i iskustvima koja postavljaju vrijedan primjer za nas, suhozidoljupce istočne obale Jadrana.

Rad županijske suhozidarske službe. Profići.