Učili smo od profesionalaca kako se radi suhozid

11.09.2009.: prisustvovali smo radovima na uređenju jednog arheološkog nalazišta kraj Vodnjana u Istri. Građevinski dio radova vodi Branko Orbanić, arhitekt iz Žminja, čija je tvrtka Kapitel specijalizirana za obnovu zaštićenih kulturnih dobara i tradicijske graditeljske baštine. Orbanić je najveći hrvatski autoritet na tom polju: njegova su istraživanja i primjena starih tehnologija proizvodnje građevinskih materijala poput vapna, kamenih ploča i prirodnih pigmenata snažno utjecala na službene konzervatorske standarde u Istri, a njegove radionice-tečajevi izgradnje kažuna u Vodnjanu su pravi hit među stanovništvom. Pravi entuzijast sa strašću priča o svom poslu i rado nam je objasnio i neke trikove.

Fotostrip: GRADNJA SUHOZIDA

Ovo je suhozid na kojem se vidi nekoliko faza dovršenosti. U prvom planu je početa izgradnja jednog lica zida. Na isti način treba izvesti ovaj zavoj i zid spojiti do one bijele gomile šljunka u pozadini, cca 20 m dalje. Koristit će se kamen koji je nabacan po vrhu zida. Na slici se vidi i stražnje, potpuno obnovljeno lice zida koje gleda prema livadi.

Slaganje prvog reda kamena. Ovakvi poljski suhozidi nikada se nisu posebno temeljili jer su nastali kao posljedica raskrčivanja terena. Dovoljno je skinuti prvih 10-ak cm humusa što je ovdje već učinjeno strojem. Dubina smrzavanja terena u Istri nije velika, pa i za ozbiljnije građevine kao što su kažuni, kuće, crkvice itd., ne treba temelje ukopavati dublje od 30 cm.

U donji red idu najveći kamenovi, a najpravilniji brid kamena se slaže prema naprijed da formira lice zida.

Drugi red. Kao i kod svakog zidanja, gleda se da kamen preklapa rešku između dva donja.

Majstor pod stražnji dio kamena podmeće manji kamen da postigne stabilnost i nagib. Princip je da gornja ploha kamena bude horizontalna ili malo nagnuta prema unutra.

Umjesto jednog većeg, tu su došla dva manja + jedna ploča da prekrije fugu. Ključni savjet: NE KOMPLICIRATI! Ugrađuješ kamen koji si uzeo, eventualno uzmeš drugi ali sve preko toga je gubljenje vremena.

Paralelno se zida i unutrašnjost zida. Stabilnosti zida najviše pridonose dugački kamenovi vežnjaci koji su usidreni duboko u zid, odnosno prolaze skroz od jednog do drugog lica zida. Ovdje ih nema pa se i unutarnji slojevi moraju pažljivije zidati.

Majstor je čekićem skinuo bočni vrh kamena koji bi mu mogao smetati kod postave sljedećeg kamena pokraj ovoga. Pravi poljski suhozid zida se bez ikakve obrade kamena!

Treba znati kako udariti kamen da pukne kako treba. U principu bolje je sjekomice po malo nego po plohi kamena pa da se ovaj raspadne.

Problem? Desno od majstora vidljiv je je velik kamen čija je gornja ploha izbočena i nagnuta prema van. Na njoj se ne može zidati.

Nema problema! Mašklinom je kamen „razmrdan“ i malo zakrenut, a pod njega podmetnute ploče i dobivena je idealna ploha za zidanje.

I tako malo po malo, zid je spojen cijelom dužinom. Desno od zida su gomilice kamenja dovezene s gradilišne deponije kolicima.

Među kamenom je bilo dosta pravilnih ploča, pa je zidanje išlo brzo. Međutim šef gradilišta Aldo dao je primjedbu da ja zid „preuredan“! Naime, okolni poljski zidovi građeni su od priručnog kamena, a ne od biranih ploča…

…te izgledaju ovako nekako. Tako smo na kraju saznali da i među suhozidima ima šminkera i radničke klase.

Fotostrip: ZIDANJE KAMENA VAPNENIM MORTOM

Evo nas na arheološkom nalazištu, crkvici Sv. Šimuna iz 9 st. Da bi se nalaz mogao prezentirati, potrebno je rekonstruirati zidove do određene visine i konzervirati ih protiv propadanja. Vanjski zidovi su završeni, sada se zidaju unutarnji.

Zidanje dva lica kamena. Kamen se zida u vapnenom mortu, a završna fuga na kruni tako sazidanog zidića bit će s bijelim cementom.

Zida se vapnenim mortom. Od vapna se koristi gašeno domaće vapno, a za manje presjeke zidova, hidrauličko vapno.

Ono se miješa s pijeskom u omjeru 1:3. Dodavanjem vode dobije se hidraulički mort (veže i pod vodom, poput cementa!). Trik je u prirodnom sadržaju aluminija i silicija; nešto slično dobije se u kućnoj radinosti miješanjem slabo pečene opeke, gline ili zemlje crvenice u običan vapneni mort.

Tehnika zidanja je slična kao i kod suhozida. Na slici se vide male kamene pločice podmetnute pod stražnju glavu kamena radi stabiliteta.

Debljina horizontalne fuge je tolika da kamen lijepo sjedne. Najveća kvrga na kamenu dođe „na nulu“, a ostatak leži na mortu, u prosjeku 1,5-2 cm. Između dva lica uzidaju se manji kamenovi i zapuni mortom.

Završna fuga na kruni zida (ali samo površinski sloj cca 1,5 cm) napravi se sa cementnim mortom od bijelog cementa. Na taj način se zid konzervira protiv ulaska vode. Nakon kojih sat vremena se zid iščetka i pomete da se kameni lijepo vide.

Oko crkvice se u iskopan teren (arheologija) nasipava kamena frakcija 16-32 mm, sa završnim slojem frakcije 8-16 mm u unutrašnjosti crkvice.

I rezultat izgleda ovako. Ovo je obližnja crkvica – bazilika, na kojoj su radovi izvedeni 2004. /2005. godine.

Ova crkvica sv. Cecilije  također se nalazi u blizini. Izgrađena je na ruševinama rimske vile pa oko nje još traju arheološka iskapanja…

…a u međuvremenu su zidovi  preventivno zaštićeni mortom koji je nabačen na traku geotekstila („filca“).

Opet smo na crkvi Sv. Šimuna. Kako je radni dan počeo, tako i završava: Branko Orbanić fotografira radove.

Kratki intervju: BRANKO ORBANIĆ ODAJE TAJNE SUHOZIDA

Koliko treba vremena i ljudi da se napravi jedan kažun?

Kažun unutarnjeg promjera 3 m, debljine zidova 80 cm, jedan zidar i dva pomoćnika grade 15-20 dana.

Koliko to košta?

U takav kažun ide oko 20 kubičnih metara odnosno oko 50 tona kamena. Nekad u povijesti su to bile dvije ovce (što je bilo puno), danas je to s materijalom i radom 60.000-70.000 kuna.

A pošto kvadratni metar suhozida?

Suhozid se treba računati po kubiku. To je skupa s materijalom 700-900 kn. Jedan zidar i jedan pomoćnik to naprave za otprilike 4 sata.

Da li bi laik mogao sam napraviti suhozid?

Da! I to se nije potrebno posebno učiti, nego samo slijediti osnovnu logiku zidanja. Naravno, ovisi i o vrsti kamena, ploče je lakše slagati nego oblo kamenje, jer je suhozid konstrukcija koja drži na trenje.

Što je od alata potrebno?

Može se i bez alata. Eventualno nekakav čekić. Glavni je princip da ne smiješ imati puno dorade kamena i da ne vraćaš kamen koji si uzeo, eventualno jednom vratiš i uzmeš drugi, ali ako to ide unedogled trošiš snagu i vrijeme. Pogledom biraš koji ćeš kamen uzeti, kad si ga uzeo okrećeš ga da vidiš je li to to, stavljaš ga, ako nikako ne sjeda tamo gdje si naumio, stavljaš ga tamo gdje paše. I tako dalje.

A kamen, gdje ga nabaviti?

Glavna stvar je da možeš re-upotrijebiti kamen. Još uvijek imamo dovoljno lokalnog neupotrjebljenog kamena. Ako nemaš neku staru gromaču (a danas se kamen ne vadi po malim kavama kao nekad), možeš kupiti „benkovac“. To je pločasti kamen, ima ih nekoliko vrsta i nije bogohulno ugrađivati ga, osim ako se ne radi o nekom spomeniku kulture.

Kakve su kamene ploče potrebne za pokrivanje krova? Da li mogu poslužiti one koje se na prodaju na tržištu?

U principu da. Najbolje bi bilo da su one prošle par ciklusa, desetke ciklusa smrzavanja nakon kojih se dio ploča razlista (narod kaže: „samice“), a dio ploča ostane zdrav (narod kaže:“samci“). Ako staviš slabiju ploču gore, nema veze, brže ćeš je popravljati.

A njihove dimenzije? Da li zadovoljavaju?

Da. Ali se mora reći da je ovo danas pomodarstvo i da se često nepotrebno koristi kamen za pokrivanje. Ako se to radi na spomeniku, onda da. Ali natjerivati škrilje na neku istarsku vilu zbog ekonomije turizma, to je bez veze.

Tradicijski pokrovi su slama, kamen i kupe. Koja je alternativa, je li to „mediteran“ crijep betonski crijep, salonit, nešto četvrto?

Imam teoriju za „mediteran“ crijep. Njega su zapadnjaci razvili da bi imali ventilirani pokrov, znači pokrov ispod kojeg struji zrak – što je dobro i za vruću i za vlažnu klimu. Znači razvili su ga kao sistem, sa svim elementima i opremom za vijenac, sljeme itd. A u bivšoj državi prvo su ga počeli proizvoditi u Srbiji u Kanjiži. I pretpostavljam da su oni kupili tehnologiju, ali su kupili samo za crijep, bez ostalih elemenata. I tako je „mediteran“ ušao u upotrebu mimo svoje prave svrhe. Znači u principu se crijep tipa „mediteran“ može koristiti, ali ga treba ventilirati jer inače nema smisla. Inače mi smo u Hrvatskoj prvi i jedini koji smo uveli sistem ventiliranog krova s toniranom kanalicom i pokrili smo puno krovova po Istri i Primorju. Interesantno, u Dalmaciji smo nešto prodali ali tamo nas nisu htjeli slušati i postavljali su ga na stari način, u mort. U našem podneblju kanalica nema alternativu, naročito ne u ambijentalnim arhitektonskim cjelinama.

Što mislite o izvedbi betonskih ploča u starim kućama? Ima li neki bolji način sanacije podova?

Kad jednom uđeš sa betonom, to ne možeš više zvati starom kućom. Imamo dobra iskustva gdje smo na pod stavili zvučnu izolaciju i još jedan daščani pod na nju. Ako treba postići stabilnost, bolje je ići čeličnim zategama.

Da li odobravate oblaganje kuća kamenom?

Isto kao i prethodno pitanje. Ti možeš obzidati kuću od cigle ili betona kamenom ali onda je nemaš pravo zvati starinskom, tradicionalnom ili kako ih već sve zovu „istarske vile“. Ali lijepljenje kamenih ploča na zid, to ne dolazi u obzir!

Za zidanje u mortu, je li bolji cementni ili vapneni mort?

Ovisi što. Na spomenicima, isključivo vapneni. Ima i jedan praktični razlog zbog kojeg se apriori koristi cement, a to je da se gašeno vapno više ne može lako nabaviti.

Pa što da običan čovjek-graditelj onda kupi? Možda kupovno hidrauličko vapno kakvo smo danas vidjeli?

Ne, jer je ono tri puta skuplje i mora se naručivati. Gašeno vapno se može kupiti u kantama, a hidraulička svojstva, da veže i pod vodom, može dobiti ako ga se pomiješa sa slabo pečenom opekom ili sa zemljom crvenicom, ili vulkanskim pepelom. Postoje ljudi koji još rade gašeno vapno, mi smo ovdje u Istri, zatim iznad Rijeke. Pri tome ima jedna stvar koja je loša a to je paljenje japnenice starim gumama koje sadrže sumpor koji jako loše djeluje u mortu.

Znači izrada vapna na starinski način kao što vi radite – paljenjem japnenice – ima perspektivu?

Da. Pogotovo za konzervatorske radove. Mi smo sa ovom proizvodnjom vapna, sa ovakvim pristupom, tako dignuli kriterije na zaštiti spomenika u Istri.

Da li je netko u arhitekturi uspio spojiti stare tehnike i novi dizajn?

Da, ima arhitekata koji to dobro rade.

Grad Vodnjan već nekoliko godina organizira radionice gradnje kažuna, koje vi vodite. Kakav je interes?

Jako veliki. Prve godine je kroz radionicu prošlo 300 ljudi, druge 500, a ove godine 800 ljudi. Od vrtićanaca do penzionera, pa Slovenci, zatim Dalmatinci koji se zateknu ovdje pa nanjuše da se nešto događa. Uglavnom izuzetna promocija narodne baštine, koja je ovdje jako koncentrirana i postoji zrela situacija da se Vodnjanski „muzej na otvorenom“ afirmira kao čvorište suhozidnog graditeljstva u međunarodnim, mediteranskim razmjerima. Čak i poznate vodnjanske mumije padaju polako u sjenu ove akcije oko kažuna.

Da li stvarno dajete ljudima da grade kažun?

Da, ali je bilo situacija kad smo morali moliti ljude da siđu s kažuna i uvoditi red da se netko ne bi ozlijedio.

Koji su troškovi takvih akcija?

Svake godine se kroz tih mjesec dana popravi odnosno izgradi oko 10 kažuna i oko 50 kubika suhozida. Troškovi popravka jednog kažuna su 10-15 tisuća kuna, a cijela akcija, od promotivnih materijala do roštilja na kraju, dođe oko 200.000 kuna.