Radionica Petrebišća – nakon tri godine
Tekst i crteži: Filip Šrajer
Fotografije: arhiva Dragodid
Ove godine između 21. i 29. srpnja u selu Petrebišća u Parku prirode Učka odradili smo 3. studentsku suhozidnu radionicu-volonterski kamp. Radionice na Petrebišćima organiziramo mi iz udruge Dragodid sa Parkom prirode Učka i ostalim lokalnim partnerima, a praktični cilj je obnova sela, prvenstveno dvaju objekata u vlasništvu Općine Mošćenička Draga, i njihovo stavljanje u funkciju kao skloništa za izletnika, planinare i druge korisnike i posjetitelje ovog zanimljivog prostora.
Ove smo godine obnovili slamnati krov na bivšoj štali (učkarskom “dvoru”), i opremili oba novoobnovljena objekta osnovnim namještajem (klupe i ležajevi). Od zidarskih poslova, prezidali smo neke podzide puteva u selu i osigurali par zidova na ostalim kućicama od rušenja.
Podjela uloga bila je standardna: sudionici radionice bili su pretežito studenti arhitekture, etnologije i krajobrazne arhitekture sa Sveučilišta u Zagrebu, glavnu riječ imali su lokalni majstori Branko Brubnjak i Stjepan “Štefić” Marić, a mi iz Dragodida odrađivali smo logistiku i glavninu teorijskog dijela radionice, dokumentirali i vodili jednostavnije suhozidne radove. Odlično je ispalo; sa preklani obnovljenim kamenim krovom i pristojno uređenim okolišem, može se reći da je ovogodišnjom radionicom zaokružen prvi ciklus obnove sela. Istodobno, sa premijernim sudjelovanjem stranih volontera (dvije studentice iz Grenoblea) preko francuske baštinske mreže REMPART naznačena je organizacijska trasa za slijedeći ciklus Dragodidovih pothvata na Učki. Dobra prilika za jedan opširniji izvještaj.
Za početak, evo jedan prije-poslije pregled učinjenog u ove tri godine:
U gornjem redu je kamena kućica obnovljena prve godine, u sredini je dvor koji smo obnavljali prošle i ove godine, a u donjem redu je malo širi plan koji otkriva još neke detalje – očišćene vegetacije, obnovljenih podzida i ostalih konstruktivno-kozmetičkih zahvata.
O PETREBIŠĆIMA
Petrebišća su napušteno sezonsko naselje kamenih kućica 750 m nad morem iznad Mošćeničke Drage, u skrivenoj planinskoj udolini iz koje se preko kanjona Mošćeničke Drage pruža dojmljiv pogled na Suhi Vrh – početak glavnog hrpta Učke. Danas je to ambijent bjelogorične šume i travnatih proplanaka-dolaca, ali do prije 50-ak godina u tim dolcima su bila žitna polja i krumpirišta, a na mjestu šume bile su sjenokoše i pašnjaci. U mjerilima Učke iznimno obilje plodne zemlje nataložene s okolnih brda, postojanje površinske vode (lokva na samom lokalitetu i potok u kanjonu) i zaklonjen položaj na jednom od povijesnih puteva između Istre i Kvarnera upućuju na pradavnu ljudsku prisutnost koja je i potvrđena arheološkim nalazima i toponimijom.
Kućica ima ukupno desetak i jako su jednostavne: male, suhozidne, pravokutne, s jednom prostorijom, bez prozora, bez dimnjaka. One namijenjene ljudima imaju krovove “na jednu vodu” od kamenih ploča. Ti krovovi su danas uglavnom u raspadnutom ili poluraspadnutom stanju, a jedino što ih još koliko toliko drži su tanke, natrule i nagorjele, ali očito izvorno jako kvalitetne hrastove i kestenove grede. Najveća kuća u selu tlocrtno nema niti 6 x 4 m, odnosno 5 x 3 m iznutra.
Kuće za blago su tlocrtno nešto veće, preciznije rečeno dulje, a nad kamenim zidovima imale su slamnate krovove od kojih nijedan nije sačuvan. Njihovu, recimo nešto “raskošniju” pojavu i dominaciju u prostoru sela kao da potcrtava i njihov naziv – “dvor”. Osim nastambi za ljude i životinje, od suhozidnih građevina u selu postoji i jedno malo pravokutno gumno za ručno mlaćenje žita, te nešto suhozidnih podzida i stepenica.
U Petrebišćima su ljudi iz sela oko Mošćeničke Drage boravili tijekom sezone poljodjelskih radova. Čak i oni koji nisu imali zemlje i kuća u selu, tu su nadničili odnosno pomagali u poslovima kao što je košnja livada. Takva ekonomija trajala je još i u pedesetima i šezdesetima unatoč promjeni ekonomskog sustava: iako su ljudi tada već u velikom broju bili zaposleni u nepoljoprivrednim djelatnostima i trajno živjeli uz more, primjerice za praznik 1. maja Mošćenička Draga bi opustjela jer su deseci ljudi išli u brdo koristeći slobodne dane za obavljanje proljetnih poslova u polju.
Koz šezdesete i sedamdesete, Petrebišća su pomalo potpuno napuštena. Nekoliko objekata starci su u zamjenu za smještaj u domu prepisali Općini jer im više očito nisu bili potrebni. Ostali objekti su ostali u privatnom vlasništvu – a i jedni i drugi jednako su propali. Neki su i izgorjeli. Šuma se počela širiti, a osim divljih životinja, jedini korisnici prostora ostali su lokalni lovci, koji su si napravili i jednu novu malu kućicu na rubu sela, zatim učkarski pastiri sa stadima ovaca i omanje krdo konja koje ovdašnji vlasnici puštaju da slobodno lutaju po šumama i gorama. Zahvaljujući stoci i njenom apetitu za travom i izdancima, šuma se nije proširila na plodno tlo, ali su ograde i podzidi stradali na više mjesta jer su si konji, ovce i divlje životinje našli i prokrčili nove, njima logičnije puteve.
Unazad par godina, ovaj prilično zabačeni dio planine dobio je i svoje turiste, najviše zahvaljujući tzv. Mitsko-povijesnoj stazi Trebišća-Perun, poučnoj stazi dugoj 15 km koja obilazi lokalitete čija imena potječu još iz slavenske mitologije i pomoću desatak ilustriranih panoa priča priču o povezanosti mita i krajolika kod prvih slavenskih doseljenika na ovaj prostor.
Tu negdje u priču ulazimo i mi, tj. Dragodid, tj. Grga, koji je na temelju antropoloških istraživanja akademika Katičića i prof. Belaja osmislio ovu povijesnu stazu dok je radio u Parku prirode Učka, istražio selo i upoznao se sa nekoliko ljudi koji će se pokazati kao jako bitni u priči.
Otprilike su u to vrijeme aktivnosti u Dragodidu, zbog smrti barba Andrije, ušle u višegodišnju pauzu i tražili smo alternativnu lokaciju za našu glavnu ljetnu radionicu. Ta lokacija je, zbog kronično neizvjesnog financiranja i drugih organizacijskih priča trebala biti nešto dostupnija i bliža sjeveru, budući da iz tog smjera dolazi većina studenata i organizatora. Morala je biti atraktivna u smislu ambijenta i suhozidne baštine, biti pogodna za podizanje kampa za dvadesetak-tridesetak ljudi, morala je imati ljudsku bazu u smislu zainteresirane ili bar prijateljski nastrojene lokalne zajednice, i najmanje jednog lokalnog majstora sa znanjem rada u kamenu. Još jedan bitan uvjet bio je postojanje nekretnina u vlasništvu lokalne samouprave ili RH, koje bi se nakon obnove mogle staviti u javno korištenje – da izbjegnemo kontroverzu trošenja javnog novca za obnovu privatnih kuća.
Sve to našli smo na Učki. Ključno je bilo otprije zasluženo povjerenje terenske ekipe iz Parka, te lokalnih autoriteta okupljenih oko Lovačkog društva “Perun”, Katedre čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga i same Općine. Na taj način smo osigurali logistiku za organizaciju života na dva sata hoda i 700 m visinske razlike od najbliže trgovine . Majstori su se pokazali fenomenalni, puni zanatskih trikova i podataka o nekadašnjem životu na Učki. Samo selo Petrebišća je sa svojom skromnom ali raznolikom arhitekturom puno inspirativnih ali i realno savladivih zadataka, ambijent je besprijekoran, mjesta za kampiranje na državnom zemljištu ima dovoljno, hlada također. I najzad, tu je i tih nekoliko kućica u vlasništvu Općine, a ona ih je bila voljna ustupiti da se obnove i koriste kao skloništa za planinare i izletnike.
Od minusa, jedino se vrijeme pokazalo kao problem. Prve dvije godine, upravo je tijekom zadnjeg tjedna srpnja, kad se održava radionica, nekoliko dana lijevala kiša, a to na 750 m visine u šumi znači ili zimska jakna ili smrzavanje ujutro na oko 10 stupnjeva C. Naša mala suhozidna peć često je bila zatrpana mokrim čarapama.
RADIONICA SUHOZIDA PETREBIŠĆA 2010
link na info i ostalo o radionici
Prva na red, 2010., došla je kamena kućica, ona najveća u selu. Kad smo u proljeće došli do nje, krov je bio srušen, a pod je bio prekriven skoro metar debelim slojem kamenih ploča pomiješanih sa trulim granjem i lišćem. To smo očistili, a onda je trebalo smisliti drvenu građu za krovište.
Najprije su nam na pamet pali borovi koji rastu na obroncima Peruna, a tamo su zasađeni u jednoj davnoj kampanji pošumljavanja. Budući da je bor unesena vrsta i danas se tretira gotovo kao korov, nismo imali problema dobiti dozvolu da posiječemo petnaestak manjih stabala, ali veliki problem bio je nagovoriti majstora Branka da od njih napravimo krovište. Naime u učkarskoj je tradiciji raditi krovišta od hrasta ili kestena, a bor se tretira kao smeće. To Brankovo odbijanje je za nas bilo velika frustracija budući da smo učili graditi u srednjoj Dalmaciji gdje je bor dominantno građevinsko drvo, a dobiti dozvolu da posiječemo kesten ili hrast u parku prirode nam se činilo ne samo kao nemoguća misija, nego čak i svetogrđe pokraj toliko krasnih ravnih borova u okolici. Nakon napornih “pregovora” dogovorili smo da posiječemo borove, ali da za ovo krovište kupimo jelovu građu. To je na kraju ispalo dobro, jer smo borove gulili i prenosili tijekom cijele radionice, pa vjerojatno ne bismo u isti mah stigli od njih napraviti krovište.
Ovako, sa jelovinom iz dućana, Branko je radio uz našu pomoć brzo i lako. I tako, bilanca prve radionice bila je obnovljeni kameni krov, zatim jedna suhozidna “zmija” sagrađena pod vodstvom kipara Ljube De Karine kao land-art dodatak Mitsko-povijesnoj stazi, te pripremljena borova građa, očišćeno gumno i još par sitnica.
Imali smo i nekoliko gostiju koji su, bilo održali predavanja, bilo s nama radili, bilo oboje. Neki od njih poznate su ličnosti hrvatske “suhozidne scene”, a za neke će se još čuti. U svakom slučaju, jako je lijepo od svih njih da su, uglavnom o svom trošku, potegnuli do gore: Tomo Vinšćak, Jadran Kale, Tihana Stepinac-Fabijanić, Branko Orbanić, Goran Andlar i Vedran Jukić.
Atrakcija je bila profesionalna kamera koju je donijela i njome snimala Željka Kovačević iz FADE-INa.
Suhozid from FADE IN on Vimeo.
RADIONICA SUHOZIDA PETREBIŠĆA 2011
link na info i ostalo o radionici
Druge godine uzeli smo si zadatak urediti jedan veliki dvor i po mogućnosti obnoviti mu i slamnati krov. Tu smo se prvi put susreli sa problemom nabavka slame. Nekad, dok su ljudi sami sebi sijali i želi žitarice, slama je bila izrazito dostupan materijal, ujedno i vrlo praktičan i pogodan za pokrivanje raznih objekata. Čak i u selima na kršu, koja danas poistovjećujemo sa kamenim krovovima, slama je bila više nego redovita pojava, pogotovo za pokrivanje štala i ostalih zgrada za životinje.
Danas je potpuno drugačije. Industrijalizacija proizvodnje žitarica imala je veliku ulogu u promjeni krajolika našeg sela iza II. svj. rata, jer su pomalo nestali i slamnati krovovi, i to toliko temeljito da se danas ljudi čude kad im kažete da je na nekoj kamenoj kući krov bio od slame. Uglavnom, slamu 2011. nismo uspjeli nabaviti nego smo se koncentrirali na to da od prošlogodišnjih, i novoposječenih borovih trupaca iskrojimo grede i rogove za krovište, na što je i Branko pristao jer su se prošlogodišnji trupci lijepo osušili i ulijevali povjerenje. Branko je za tesarske poslove trebao jednog pomoćnika, jačima je opet dopalo nošenje balvana, a pomalo smo se svi zajedno bavili suhozidarijom. Uredili smo nekoliko urušenih podzida, puteva i ograda u selu, a najviše smo na kraju bili ponosni na potpuno rekonstruirani zid na dvoru, lijepi ravni, visine malo preko 2 m.
RADIONICA SUHOZIDA PETREBIŠĆA 2012
Ove godine na red je konačno došla i slama. Negdje krajem zime smo na netu oglasili da trebamo slamu za takvu-i-takvu akciju, i na FB-u nam više ljudi se javilo linkovima. Tragom jednog oglasa na Njuškalu otišli smo na gospodarstvo Šturbekovih u selu Kolarec na kalničkom prigorju, uvjetno rečeno kod Križevaca, ali u stvari na tromeđi Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije.
Oni uzgajaju raž za svoje potrebe, da si rade kruh. Slamu obično koriste za stoku, ali žetva 2011. je dala jako lijepu, visoku i ravnu slamu, pa je Franjo Šturbek odlučio sačuvati u snopovima i nešto s njom poduzeti, prodati ili si sam napraviti nešto od nje. Otišli smo tamo, slama je izgledala OK, a Šturbeki vrlo dragi i poslovni, ali kako nismo imali nikakvog iskustva, fotku smo pokazali Branku. Kad je on dao zeleno svjetlo, slamu smo kupili po cijeni od 20 kn po snopu (cca 10 po kilogramu), ali za krov nam je trebalo još. Na njihovom polju već je bila niknula ovogodišnja raž i preostalo nam se nadati da neka nepogoda neće pokvariti urod i da nećemo trebati ostatak vući od negdje drugdje. Još smo se dogovorili da u lipnju/srpnju u vrijeme žetve dođemo malo posnimiti i sudjelovati u tim akcijama.
I tako je i bilo, snimili smo kako Franjina mama žanje srpom, i sami smo se okušali u prljavom i znojnom poslu mlaćenja i češljanja slame. Nekoliko posjeta Kolarecu donijelo je nama gradskoj djeci i nesvakidašnje iskustvo pomaganja pri teljenju krave. Cijelu feštu malo je pokvarila činjenica da ove godine slama nije bila tako dobra jer ju je vjetar dosta iskrivio, pa se nije moglo sve ni iskoristiti. Bili smo na knap, ali je pala odluka da ćemo probati s ovim što imamo. Na sreću, kad je Matija pokupio sve u svoj kombi njegov susjed u Vrbovcu pridodao je još nešto što je njemu ostalo od nadstrešnice, i tako je slama došla na Učku.Da puno dalje ne duljimo s pričom, u nastavku je fotografijama i tekstom ilustriran svaki dan ovogodišnje radionice.
PRIPREME: Kao i uvijek, prethodnica je imala dosta posla.Trebalo je doći ranije, nasjeći nešto jasenovih kolaca, skupiti drva, podići “kozaru” i prezidati naš kamin koji se počeo urušavati.
1. dan, subota 21.7. Petrebišća se nalaze na 2-3 sata hoda od mjesta sastanka sudionika u Mošćeničkoj Dragi. Perun nam je poželio dobrodošlicu kišom, što lagano postaje tradicija. Nakon sastanka i podizanja šatora uputili smo se na obilazak terena, iz kamene kućice istjerali puha, a Luka Jelušić, krajobrazni arhitekt/dizajner/stolar iz Rijeke je kod zmije održao blic predavanje o različitim vrstama lokalnog drva i njegove obrade i upotrebe. Ovakva grupna tumaranja šumom obično iskoristimo i da svatko ponese nešto suhih grana za loženje. U kampu smo rastegnuli info-plakate o suhozidanju na njemačkom jeziku koje nam je poklonila ekipa iz švicarske organizacije umwelteinsatz.ch , a uzvik Falsch! je ubrzo postao nezamjenjiv u komunikaciji na gradilištu i šire. Na kraju dana smo održali kratko predavanje o osnovama suhozidanja i prikazali slajdove i video ulomke žetve i obrade slame.
2. dan, nedjelja 22.7. Naporan dan. Prvo je trebalo prenijeti dvjestotinjak snopova slame i kubik i pol letvi i dasaka, od ceste kroz kamp do gradilišta udaljenog 500-tinjak metara. Na to je otišlo cijelo prijepodne. U jednom trenutku je svratio i majstor Branko pa smo komadom ugljena na betonskoj deki utvrdili ključne detalje izvedbe krova, a dotle se naša dvočlana stolarska sekcija bacila na izradu ležajeva u kamenoj kućici. Popodne smo mi veterani krenuli otkopavati jedan urušen podzid, a mlade zidarske snage su iskušavale oko i ruku zidajući probne zidiće sa strane. Borovu građu, koje je veći dio bio posječen još 2010., trebalo je lagano početi impregnirati ekološkim premazom na bazi starog motornog ulja otopljenog u benzinu. Tog dana na Petrebišća se popeo i Jadran Kale koji je održao predavanje o nematerijalnoj kulturnoj baštini, doduše ne na projektoru nego na laptopu jer se agregat od Parka stalno gasio.
3. dan, ponedjeljak 23.7. Ujutro su se pojavili Majstori Branko Brubnjak i Štef Marić i krenula je akcija. Bilo je zanimljivo gledati njih dvojicu kako se gotovo bez riječi sporazumijevaju na gradilištu, ali nismo na Učku došli samo gledati, pa su se polaznici pojačani doktorima etnologije bacili na onaj podzid koji smo otkopavali jučer. Fino smo se naradili, pa smo popodne odlučili dati ljudima malo odmora i zabave u vidu pokazne vježbe iz prve pomoći, i to u profi maniri, sa umjetnom krvi, ranama i ostalim, sve zahvaljujući našoj Srni Krtak, studentici krajobraza i bivšoj reprezentativki Hrvatske na natjecanjima u pružanju prve pomoći.
4. dan, utorak 24.7. Jedna brigada je završavala krovište, druga je otkopavala još jedan urušeni podzid, a šminkerice su ušminkavale onaj od jučer. Sutra je bio predviđen slobodan dan, pa se nakon opširnih predavanja o hrvatskoj suhozidnoj baštini i kvarnerskoj seoskoj arhitekturi lomila gitara do dugo u noć.
5. dan, srijeda 25.7. Slobodan dan je dio ekipe iskoristio za uspon na obližnji Brgud, a drugi dio zaputio se na vrh Učke, da bi putem u selu Mala Učka naišli na nevjerojatan prizor – majstore iz Međimurja koji su za jednog privatnika radili slamnati krov. Nevjerojatan, jer na cijeloj Učki valjda 50 godina nitko nije napravio slamnati krov, a onda su u istom tjednu napravljena dva. Lijepo je bilo sresti te srdačne Međimurce, popričati s njima i malo škicnuti njihovu tehniku. Oni su svoj krov napravili u profi maniri, oboružani specijalnim trimerima, dok je ovaj naš, vidjet će se poslije, više arhaičan. Dok su se neki skitali po planini, drugi su odlučili ostati na Petrebišćima i malo zaigrati omraženu igru okolišnih aktivista :), ovdje u pankerskoj DIY varijanti. Navečer je Mia Rizner sa Raba pričala o životu na prijelazu iz starijeg u mlađe kameno doba, a Fabrice Duffaud, međunarodni koordinator REMPART-a, ukratko je prikazao rad svoje organizacije koja postoji već 40 godina i okuplja oko 170 baštinskih inicijativa poput naše u volontersku mrežu sa razrađenim sustavom distribucije volontera po radionicama diljem Francuske i Europe. Te večeri je pao i poziv na predstavljenje Dragodida na Salon international du patrimoine culturel o čemu izvještaj možete naći ovdje, te međunarodni turnir u boćanju pod reflektorima.
6. dan, četvrtak 26.7. Ušli smo u drugu polovicu našeg radnog tjedna. Svi su se bacili na slamu, a u kamenoj kućici završen je krevat na kat. Predvečer je bilo vremena za žestoki turnir, i nakon toga open-air predavanje o energetskoj podlozi tradicijskih ekonomskih praksi. Nažalost, projekciju filma Koyanisqaatsi pokvario je nepouzdani agregat. Nakon što je agregat prekinuo film, nama je pukao film i odlučili smo nabaviti jedan, pa kud puklo da puklo.
7. dan, petak 27.7. Potrošili smo svu slamu i nažalost falilo je taman za završiti predzadnji red na jednoj strani i zadnji red (sljeme). Da smo tanje slagali, možda bi bilo i dosta, ovako smo se morali vratiti u 9. mjesecu sa još pedesetak snopova. Sad je trebalo dovršiti namještaj za obje kućice, i napraviti mostić da se može ući pod krov. I broj sitne djece se još povećao, pa je u kampu lagano zavladala vikend-atmosfera.
8. dan, subota 28.7. Trebalo sve lagano dovršiti i urediti gradilišta, pa su svi prionuli. Došao je i kolega sa Geodetskog fakulteta pa smo testirali mobitel aplikaciju za inventarizaciju suhozidne baštine koja će nam biti jedna od glavnih tema slijedeće godine. Za dvor smo izradili pravi “IKEA” namještaj, dvije 4 m dugačke klupe na kojima se može i spavati, i jedan stol-krevet napravljen od starog poljskog ležaja talijanske vojske. Janjca smo kupili od lokalnih pastira i fešta je mogla početi.
9. dan, nedjelja 29.7. Zadnji dan, raspremanje kampa. Naši prijatelji iz Parka prirode imali su gužvu oko organizacije međunarodne biciklističke utrke, pa su nam vatrogasni zapovjednici pomogli spustiti stvari u Mošćeničku Dragu. Proveli smo ih kroz kamp i selo, napravili grupni portret, potrpali stvari u aute i doviđenja Petrebišća!!!
Završavanje krova, 22.-23.9. Lijepi vikend u 9. mjesecu trebalo je iskoristiti i odraditi krov do kraja. Opet je slama putovala sa kontinenta, s tim da smo je ovaj put u Dragi prekrcali na terence Parka. I, evo možete vidjeti obje kućice u funkciji. Pod slamnatim krovom se spava, a u kamenoj kućici se kuha.
Pod vodstvom majstora iz Mošćeničke Drage (Branka Brubnjaka i Štefa Marića) i članova udruge Dragodid, 15 studenata arhitekture, etnologije i krajobrazne arhitekture obnavljalo je napušteno selište Petrebišća na Učki povrh Mošćeničke Drage. Osim studenata Sveučilišta u Zagrebu i članova Udruge, na radionici su sudjelovale dvije volonterke prijavljene putem francuske baštinske mreže REMPART. Za radionicu su od Ministarstva zaštite okoliša i prirode ishođeni uvjeti zaštite prirode.
U praktičnom dijelu radionice studenti su:
– dobili poduku u osnovama zidanja suhozida,
– dobili poduku iz prve pomoći kod suhozidarskih ozljeda,
– obnavljali jednostavne suhozidne podzide puteva u selu,
– pomagali u obnovi slamnatog krova na učkarskom dvoru – štali u vlasništvu Općine Mošćenička Draga (uređenje započelo prošle godine)
– sudjelovali u izradi namještaja za dvije novoobnovljene kućice u selu.
U teoretskom dijelu radionice održana su predavanja na engleskom jeziku, sa slajdovima:
JADRAN KALE: Vernacular architecture – between tangible and intangible heritage
FILIP ŠRAJER: Dry stone landscapes and buildings of Eastern Adriatic
FILIP ŠRAJER: SUHOZID.HR – GIS based dry-stone heritage inventory project
FILIP ŠRAJER: How did we get the straw thatch for the roof
FABRICE DUFFAUD: Union REMPART – the network of heritage initiatives
GRGA FRANGEŠ: Rural architecture of Croatian northern coast
GRGA FRANGEŠ: Energetic background of traditional economic practices
MIA RIZNER: Mesolithic lifestyles
U sklopu radionice obavljeno je i prvo testiranje softvera za participativnu GIS inventarizaciju suhozidne baštine putem mobitela
Organizatori i voditelji: Grga Frangeš (UNIZG), Miše Renić, Filip Šrajer (UNIZG), Siniša Bodrožić, Lidija Novosel, Jadran Kale (UNIZD), Srna Krtak (UNIZG), Matija Fukat
Majstori voditelji: Branko Brubnjak i Štef Marić (Mošćenička Draga)
Sudionici: Vilma Stopfer, Josipa Popović, Zrinka Vrkić, Kristina Uzelac, Ivan Milanovski, Luka Forko, Marko Pejić (studenti UNIZG), Marko Brkljačić (student UNIZD), Miše Renić, Miran Križanić, Ante Senjanović, Ivan Jovanovac (arhitekti), Antun Bahat, Pauline Beaudet, Clementine Gay (volonterke mreže REMPART),
Gosti: Fabrice Duffaud (međunarodni koordinator mreže REMPART), Dražen Odobašić (UNIZG), Luka Jelušić (krajobrazni arhitekt), Mirna Ratkajec (etnolog)
Novi list je reportažom izvjestio o radionici, a još fotografija može se naći na facebook stranicama.
Radionice na Petrebišćima 2010.-2012. financirali su: Ministarstvo kulture, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu, Općina Mošćenička Draga, te sami organizatori (članovi udruge Dragodid) i sudionici (kotizacija za 2012. bila je 100 kn).
Sav rad na organizaciji i provedbi bio je volonterski, osim honorara majstorima obračunatih po zidarskoj satnici (70 kn).
Logistička podrška: JU Park prirode Učka, Općina Mošćenička Draga, DVD Sisol, Katadra čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Lovačko društvo Perun, Radnik Opatija (donacija kruha). HVALA SVIMA!
Čestitam na izvrsno organiziranoj ljetnoj školi i preporučam za suradnju na području Brsešćine! Za Udrugu Jenio Sisolski Brseč, Bernard Franković
Hvala na komplimentu! Otvoreni smo za prijedloge, možete nas kontaktirati e-mailom ili svratiti na Petrebišća krajem srpnja!
Filip Šrajer