Petrebišća 2017.

tekst: Miran Križanić
foto: Vilma Stopfer, Helene Poutrel, Ante Senjanović, Miran Križanić, Filip Šrajer, Marta Krištofić, Mateja Kuka
crteži: Raphael Rattier, Miran Križanić

U prvim danima nove godine prisjećamo se proteklog ljeta i naše sad već 8. po redu centralne radionice na Petrebišćima daleko u njedrima Učke. Odmah moramo reći da je bilo super, po nekima i najbolja godina. Ali volimo misliti da je zapravo svaka godina takva, ako ne najbolja u nizu onda svakako najbolja koju smo mogli izvesti i privesti kraju.

O Petrebišćima se zbilja dosta pisalo, pa za one koji žele ponoviti gradivo i obnoviti priču o ovom malom selu i našim radionicama, preporučamo opsežni izvještaj iz 2012 u kojem je dobar pregled prve tri godine (2010-2012). Još bitnije, to je dobar uvod u ovogodišnju radionicu jer je opisana gradnja slamnatog krova, kojeg smo ove godine popravljali.

Prošlogodišnji izvještaj, tj. onaj iz 2016 pak donosi dobar uvod u problematiku vađenja kamenih ploča, posao koji smo ove godine nastavili i priveli kraju. A za ostalo pročešljajte i ostatak naše stranice.

Ove godine imali smo 28 redovnih sudionika, većinom studenata, od kojih su neki čak došli na „reprizu“ od prošle godine, a dio je, kao i obično, došao preko prijateljske francuske organizacije Rempart. Bilo je i 11 iskusnijih članova u pripremnom kampu, i čak 24-ero gostiju i stručnih predavača.

Foto 1 pogled s Vojaka prema Petrebišćima / dolazak polaznika iz smjera Mošćeničke drage / osvježenje u Trebišćima, na polovici uspona

Foto 2 ugao kućice u nastajanju / “brzi” natjecateljski zid na poligonu s Brgudom u pozadini / propali krov – zatečeno stanje  kućice koju smo ove godine prezidali.

SLAMNATI KROV

Kako se dalo već naslutiti iz uvoda, centralni zadatak ove godine bio je popraviti slamnati krov podignut 2012. Kućica, ili točnije nekadašnja štalica koristi se samo povremeno kao planinsko sklonište. Ako se u kući ne boravi redovito i nema budnih ruku koje će redovito popravljati oštećenja koja neminovno nastaju, propadanje je ubrzano, pa je i naš krov počeo prokišnjavati.

Sve počinje nabavkom slame i transportom do planine. Snopovi se pažljivo vežu kako se vlakna nebi slomila, jer upravo njihov kontinuitet osigurava nesmetano otjecanje kiše s krova. Snopove je trebalo prenijeti do kućice, to smo napravili vlastoručno opet pazeći da se ne „raskupusaju“, a zbog kiše koja je taj dan visila u zraku morali smo za svaki slučaj koristiti i ceradu da pokrijemo hrpe snopova.

Prije 5 godina, kad se originalni krov gradio, imali smo vodstvo iskusnih meštara, ali ove godine nismo imali sreće, oba su u zadnji čas zbog zdravstvenih razloga morala otkazati. Morali smo zato prizvati u sjećanje stečena znanja i nacrte otprije, a gdje je zapelo, snalazili smo se kako to samo studenti znaju i umiju. Morali smo primjerice sami izraditi „nabijalicu“, alat koji se koristi za poravnavanje slame jednom kad je položena.

Svi su se u nekoj fazi okušali u postavljanju krova. Neki na početku, kod dizanja i rasprostiranja snopova, neki kod pričvršćivanja žicom, a svi su obijelili barem koji kolac kojim smo pritiskali snopove. Postavljanje sljemena bilo je najzabavnije ali i najizazovnije, jer je trebalo „objahati“ krov i polagati snopove, trudeći se da pratimo pravilan princip a to je da se snopovi s obje strane moraju u cik cak ispreplesti.

Nakon nekoliko dana na jakoj vrućini, krov je postavljen, tj popravljen novim slojem povrh starog. Vrijeme će pokazati koliko smo bili uspješni u ovoj intervenciji, a greške ćemo ako treba ponovo popraviti! Za tu svrhu ostavili smo dio neiskorištene slame i uskladištili ga vješanjem u samoj kućici –nadamo se na suhom.

Foto 3 siva slama je stari sloj, na koji smo pričvrstili novi / transport snopova pješice / ostalo je i viška

Foto 4 Julia kod naša dva najdragocjenija resursa : pitka voda i slama / prizori sa natjecanja

Foto 5 Ekipa radi na sljemenu krova / “nabijalica” koju smo izradili uz pomoć motorne pile / snop se donosi na krov zavezan prstenom i tek onda se odvezuje

Foto 6 Duge drvene ljestve su služile kao skela / kućica kamenog krova u pozadini slame. samo nedostaje drveni krov od šindre. 🙂 / rad na ljestvama je opasan, treba imati pouzdanu podršku na tlu

KAMENOLOM

Čemu kamenolom? Kamena ima svuda uokolo – ali kamene ploče su rjeđe. Za pokrivanje krovova kamenom potrebne su kamene ploče specifičnih karakteristika – ne predebele, ne pretanke, što veće to bolje. Tehnika vađenja detaljno je opisana u prošlogodišnjem reportu, ali recimo samo da uključuje puno strpljenja, malih drvenih klinova, kuckanja macom po obodu izvađenih ploča.

Za ovu našu lokaciju nismo se nadali ove godine izvući toliko ploča jer je već prilično iscrpljena, ali ekipa je bila uporna i rezultati nisu izostali – čak 70tak novih ploča od kojih 20tak većih. Iduće godine nas vjerojatno ipak čeka potraga za novom lokacijom.

Foto 7 vadimo veći blok pomoću poluga / kamen kao slika / strpljivim kucanjem po obodu razlistavamo ploče na željenu debljinu

Foto 8 U kamenolomu / na boćalištu / u dnevnom boravku – kozari

PREZIDAVANJE KUĆICE

A kamo sa izvađenim pločama iduće godine? Na kućicu, naravno. Ove godine smo stoga prezidali i rekonstuirali zidove male kućice usred sela koja je dobrim dijelom bila urušena. Bilo je potrebno prezidati ugao, dobar dio zidova, te skoro cijeli unutranji zid – podzid kojim je kućica ukopana u padinu.

Posao, kao i kod svakog popravka, počinje temeljitim čišćenjem gradilišta, što je odradila ekipa članova udruge u pripremnom kampu prije dolaska polaznika. Od trnja preko stare krovne građe, pa do urušenog kamena i zemlje, bilo je dosta posla kod krčenja. Isto tako bilo je potrebno srušiti dijelove kućice koji su još stajali ali su bili u lošem stanju.

Kad je sve spremno, kreće zidanje.  Trebalo nam je nekoliko dana da rekonstruiramo zidove, pazeći da su što pravilniji kako bi što dulje potrajali. Posebice ugao, koji je trebalo i priklesavati. Pri rekonstrukciji smo pratili originalne gabarite, kao i uvijek, ali naknadno shvatili da je na jednom dijelu ipak trebalo malo proširiti bazu zida. Srećom, ništa što dogodine ne možemo korigirati u dan – dva popravka. A potom, nadamo se – krovište.

Foto 9 Gradilište / prije / poslije

foto 10 Sasvim razgrađen ugao čeka popravak / posjetio nas je i HRT / cerade služe kao zaštita od kiše, ali i jakog sunca

foto 11 zen u kamenu

SUHOZIDNI POLIGON I NATJECANJE

Prezidavanje kućice je prošlo super, ali ipak nismo polaznike odmah suočili sa tako zahtjevnim zadatkom. Kao i u autoškoli, prvi je na redu „poligon“. U našem kampu postoji gomila koju svake godine u demonstracijske svrhe malo presložimo i usput pokažemo kako se radi podzid – zid s jednim licem.

Također, odmah pokraj demonstriramo gradnju „najklasičnijeg“ suhozida – duplice, zida s dva lica. Ovaj zid nema nikakvu svrhu u krajoliku – ne ograđuje pašnjak ili vrt, ne pridržava padinu, njegova vrijednost je isključivo edukativna – polaznici na njemu vježbaju krenuti „od nule“.

Na kraju radionice, prije razlaza, održali smo na tom zidiću i suhozidno natjecanje. Nekoliko ekipa natjecalo se tko će izgraditi duži zid u zadanom vremenu od 15 minuta. Suhozid može imati i karakteristike sporta. Opet – neki će reći – čemu uzalud graditi zid pa ga ponovo rušiti. Ipak mislimo da se na taj način razvija timski rad i makar apstraktno dobro ilustriraju pragmatični uvjeti u kojima se suhozid često gradi.

Foto 12 svladavanje osnova na poligonu i završni proizvod zid ”duplica”

Foto 13 dečki

Foto 14 rempart ekipa

KAMP, PREDAVANJA, SLOBODNO VRIJEME

Što radimo kad ne radimo? Službeni sport radionice ipak nije natjecanje u suhozidu nego balote iliti boće.  Igra je to usko vezana uz ovo podneblje krša, a najdraže nam je zaigrati navečer uz kamperska svjetla i bevandu.

Osim praktičnog dijela suhozidanja imamo i teoretski – večernja predavanja. To u uvjetima izolacije na planini dođe kao kino. Kad padne prvi mrak, palimo projektor koji se puni solarno tokom dana. Predavanja su vezana na stručno područje suhozida i uključuju krajolik, biologiju, arhitekturu, arheologiju, etnologiju… Ove godine „nagradu publike“ odnijelo je predavanje o pticama prijateljske udruge Biom.

Na slobodan dan koji je obično usred radnog tjedna, planinarimo na Vojak i druge obližnje vrhove. Ova godina bila je posebna po tome što je po prvi put na Brgud, goli vrh iznad kampa, jedna manja ekspedicija uspjela doći prije izlaska sunca.

Zadnji vikend rezerviran je za goste i feštu. Od lokalnih pastira nabavljamo domaći ovčji sir i janjca, kao kontrapunkt uglavnom vegetarijanskoj prehrani i asketskim uvjetima tokom kampa. Iako, ove godine smo bili poprilično motorizrani, pa je i razina komfora po pitanju nabavke hrane i (hladnog!) pića bila veća.

Vidimo se dogodine na istom mjestu! Počinjemo kao i uvijek sa zadnjim vikendom u srpnju a završavamo prvog vikenda u kolovozu.

Foto 15 večernja atmosfera

Foto 16 noćne balote

Foto 17 razredna za kraj