Petrebišća 2016.

Tekst: Julia Bakota
Foto: Ante Senjanović, Nevena Kereša, Miran Križanić

Prije kojih mjesec dana je završila sedma suhozidna radionica – međunarodni volonterski kamp Petrebišća 2016. Održao se od 30. srpnja do 7. kolovoza u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki.

Bilo nas je mnogo – uz 22 stalnih, desetak sudionika nam je došlo na dan-dva u radni posjet, a usto još i dodatnih 6 predavača te nekolicina znatiželjnika koji su nas došli pozdraviti i iskoristiti priliku za kampiranje u prekrasnom Parku prirode Učka.

Ove smo godine započeli nešto kasnije nego inače, no Peruna nismo zbunili pa nas je po običaju počastio jednim neradnim kišnim danom. Srećom, samo jednim.

Foto 1. Kampiranje na naš način

Kako nam je ovo već sedma godina, same pripreme su tekle glatko, a dobili smo i mnoga pojačanja u vidu kamp opreme, programa, suradnje s lokalnim dionicima i sl. Tako je ove godine jedan od važnijih događaja u okviru radionice bio i sastanak s korisnicima Petrebišća o mogućim funkcijama i upotrebi selišta i obnovljenih objekata ubuduće. Na sastanku su, uz nas Dragodiđane, sudjelovali i predstavnici općine Mošćenička draga, Istarskog planinarskog saveza, P.D. Knezgrad, JU PP Učka, udruge Perunova Svetinja, L.D. Perun, Katedre Čakavskog sabora i još poneki za ovaj prostor važni pojedinci. Priliku smo iskoristili za umrežavanje i dogovore oko daljnje suradnje.

Foto 2. Kada bi se svi sastanci održavali u ovakvom okruženju

Većina je ipak na radionicu stigla kako bi radno iskoristili svoje ljetne praznike, a neki su ih gore iskoristili u cijelosti stoga svaka čast na odlučnosti! Radni dio radionice smo proveli u svladavanju osnova zidanja u suho, branju kamenih ploča iz kamenoloma te usputno obaranje, bijeljenje i skladištenje trupaca. Evo kako nam je bilo i što smo sve napravili (sjajno i puno toga).

Svladavanje osnova zidanja u suho

Sudionika radionice je bilo raznolikih – od onih koji se nikad nisu susreli sa zidanjem u suho, onih koji su pokušali i bili koliko-toliko uspješni do iskusnijih kojima ovo nije bila prva suhozidna radionica. No, svi su vrlo rado prionuli prvom zadatku kojim je i službeno započeo radni dio naše ovogodišnje međunarodne radionice.

O osnovama tehnike zidanja u suho smo puno puta pisali i, ovisno o području, vrsti kamena i mnogim drugim faktorima, isticali razne detalje na koje treba paziti. U knjizi ”Gradimo u kamenu” (treće izdanje) smo popisali sve što smo kroz godine od mnogih suradnika, mentora i prijatelja naučili tako da u poglavlju ”Od prvog zida do majstora” možete pronaći sve što vas o samoj tehnici zanima. Svim navedenim u knjizi se i inače vodimo na našim edukativnim radionicama, pa tako i ovoj.

Na našem suhozidnom poligonu sudionike je dočekao materijal za radni zadatak: hrpa kamena za zidanje, hrpa sitnog kamena ”škalje”, nešto alata – čekići, kante, krampovi, lopate i obična travnata površina. Voditelji su objasnili najvažnije principe i zlatna pravila zidanja i vrlo brzo je krenula akcija.

Foto 3. Koncentracija

Sudionici su imali zadatak od raspoloživog materijala uz savjete voditelja napraviti stabilan dvostruki zid. Nakon uklanjanja sloja trave i poravnavanja površinskog sloja zemlje, složena je baza zida. Odmah nakon, prvi red, drugi red i tako dalje sve dok naš zajednički zid, nekima i prvi, nije poprimio poznat oblik duplice i dosegnuo željenu visinu.

Foto 4. Zid u nastajanju

Foto 5. Provjera stabilnosti

Foto 6. Kutevi su uvijek zahtjevni

Puni elana, ponosni i nakon nekoliko grupnih fotografija za zasluženo hvalisanje na društvenim mrežama, sudionici su krenuli na drugi zadatak – izgradnju podzida koji će opasati obližnju kamenu gomilu. Uz manje tehničke različitosti, zidanje podzida je išlo još i brže od zidanja dvostrukog zida. Neki su nas došli posjetiti i sudjelovati baš na ovom dijelu jer doma imaju suhozidne terase koje bi rado obnovili pa su došli naučiti kako.

Izgradnja kamene klupe koje će poslužiti kao gledalište na boćalištu je bio treći zadatak koji se protegao čitavim trajanjem radionice i kojemu su se sudionici priključivali prema željama i volji za zidanjem. Kada je posljednji dan dovršena, tražilo se mjesto više. Što zbog udobnosti i hlada a što zbog spektakularnih partija koje su s nje pratile.

Foto 7. Detalj s kamene klupe

Svi sudionici su po završetku radionice dobili priznanje za svladane osnove suhozidne gradnje.

Foto 8. Priznanja

Branje kamenih ploča iz kamenoloma

Otkad sam o tehnici ”branja” ili vađenja kamenih ploča iz kamenoloma prije nekoliko godina prvi put čula od iskusnijih kolega, nisam mogla dočekati sama se okušati u njoj. Ima nečeg uzbudljivog u spoznaji da čovjek, malen kakav je, može iz žive stijene sa zaista malo ručnog alata a uz pravilnu tehniku dobiti materijal potreban za pokrivanje krovišta i na taj način zatvoriti konstrukciju jednostavne kućice.

Upravo to ćemo napraviti i mi. Ove smo godine vadili ploče kako bismo ih iduće godine upotrijebili za pokrivanje jedne od kamenih kućica u selu. Pločama smo se bavili 3 i pol radna dana i osigurali smo ih dovoljno za pokrivanje više od polovice krova. Evo kako smo ih vadili.

Kao i kod svakog drugog aspekta suhozidanja, važno je temeljito odraditi pripremne radnje prije nego se krene u konkretno vađenje ploča.

U dogovoru s Parkom prirode Učka, mi smo naumili raditi na već otvorenoj kavi – mjestu na kojemu se kameni blokovi vade iz žive stijene, kamenoloma. Tri godine ranije smo na istom mjestu izvadili dovoljno ploča da pokrijemo krovište jedne kućice.

Prva pripremna radnja podrazumijeva označavanje željene gornje površine kave i čišćenje od trave, niskog raslinja, drvaca, korijenja duboko prodrlog u pukotine kamena i naposlijetku, zemlje. Kada se dobije vidljiva i očišćena površina, može se krenuti na iduću pripremnu radnju – uklanjanje slojeva kamenih blokova neupotrebljivih za dobivanje ploča.

Foto 9. Ne ide bez čišćenja

Nama koji smo prvi put sudjelovali u ovom zadatku, u početku je bilo teško predvidjeti od čega će se od sve sivoće kamena ispred nas moći izvaditi ravna, velika ploča a od čega ne. Koliko god se usredotočili na prošarane slojeve, sve izgleda donekle jednako. No, s vremenom uočavanje detalja u ravnoći, duljini i horizontalnosti pukotina postane lakše i sa sve većom sigurnošću se može procijeniti od kojeg dijela bloka možemo dobiti veliku ploču a oko kojega se ne treba puno mučiti.

Prvi, površinski slojevi kamenih blokova, oni koje smo gazili čisteći, su najpogođeniji atmosferilijama i stoga su puni nesavršenosti. Kako bismo došli do prvog sloja kamena od kojega možemo dobiti prvu pravu ploču, krenuli smo s odlamanjem prvog velikog bloka, a evo i kako.

Nakon pažljivog promatranja slojeva, označili smo mjesto na kojemu slojnice počinju biti pravilne, horizontalne s tlom i bez nesavršenosti. Uzduž prve takve linije smo prešli udarcima čekićem s plosnatim završetkom nekoliko puta nakon čega je linija postala vidljivija i proširena za nekoliko milimetara. U slojnicu smo na nekoliko mjesta uglavili limene špatule i paralelno ih nabijali udarcima čekićem okomito na lice stijene.

Foto 10. Početak odvajanja neupotrebljivog gornjeg bloka

Koliko god se na prvi pogled činilo uzaludnim koristiti kratke snažne udarce i sitan alat za odlamanje ogromnog kamenog bloka, nakon nekoliko minuta slojnica se dovoljno proširila da u nju stanu drveni klinovi deblji od špatule. Za ovaj smo posao koristili parketarske drvene klinove različitih širina koji su se pokazali sasvim dostojnima zadatka. Ključ uspjeha je postaviti klinove uzduž cijele slojnice i udarcima čekićem kontrolirati njeno ravnomjerno širenje. Nakon što klinovi uglavljeni u slojnicu počnu ispadati zbog njenog širenja, treba ih zamijeniti debljima i na taj način osigurati postepeno odvajanje bloka kako ne bi došlo do prijevremenog pucanja. Kada se blok dovoljno odvojio, željeznom polugom smo ga rasklimali i prijenosnom dizalicom za kamen potpuno odvojili od ostatka stijene. Drvene valjke smo upotrijebili za usmjeravanje bloka.

Foto 11. Kad se male ruke slože

Ono što je u procesu vađenja ploča neupotrebljivo i ”škart”, zapravo su najčešće pravilni veliki komadi stijene koji bi u bilo kojem drugom kontekstu i pri zidanju mnogočega bili neprocjenjivi. No, radi se o izuzetno teškim komadima koje bi bilo jako energetski neefikasno, a nekad i nemoguće prenijeti u selo sa strmine s koje smo ih odlomili. Mnogih ću se sjetiti s čežnjom idući put kad od dva ”babulja” budem morala odabrati manje zlo.

U svakom slučaju, dobili smo jedan izuzetan stol za marendu.

Nakon cijelog dana pripremnih radnji, idući radni dan smo započeli na friško stvorenom poligonu za učenje tehnike vađenja ploča. Gore opisana tehnika vađenja bloka se može primijeniti i na vađenje ploča, no ovdje treba biti strpljiviji i oprezniji. Ako pukne neupotrebljivi kameni blok nije katastrofa, ali neželjeno pucanje ploča treba spriječiti. Nismo uvijek bili uspješni, ali može se reći da smo naučili cijeniti pravu veliku čvrstu kamenu ploču.

Postoje dvije metode vađenja ploča.

Kod prve se odvali kameni blok koji sadrži 2-3 ravne, s tlom horizontalne slojnice bez većih nesavršenosti na način opisan gore. Između slojnica treba postojati razmak od barem 2-3 centimetra kako bi se dobile dovoljno široke i čvrste ploče. Odvaljeni blok se položi okomito na tlo, uglavi da bude stabilan i kratkim snažnim udarcima plosnatim završetkom čekića se udara ravnomjerno uzduž cijele slojnice. Blok se okreće tako da se slojnica postepeno odvaja na svim svojim dijelovima. Ovisno o početnoj dubini slojnice, debljini bloka i željene ploče, nakon 5-15 minuta ploča se odvoji od ostatka bloka. Nakon toga, prijeđe se na iduću slojnicu i odvoji na isti način. Ako dođe do neželjenog pucanja ploče po sredini, treba odstraniti sve puknute dijelove i pokušati dobiti barem jednu upotrebljivu ploču.

Foto 12. Dvije ploče odlomljene prvom metodom

Ova metoda je uspješna za dobivanje većeg broja ploča jer od jednog bloka mogu nastati i tri ploče. Također, kada se radi o većoj grupi ljudi koji sudjeluju u procesu, zahvalna je jer na jednom bloku može raditi više osoba, dok drugi odvajaju idući blok. Ipak, one najreprezentativnije primjerke smo dobili drugom metodom vađenja.

Kod druge metode, ploča se vadi direktno iz kave. Postupak je dijelom isti kao i kod prve metode: promatranje slojnica, odabir željene slojnice pazeći da je razmak barem 2-3 centimetra, udaranje čekićem uzduž cijele linije, postepeno umetanje i udaranje prvo tankih limenih špatula a zatim debljih drvenih klinova dok se slojnica ravnomjerno odvaja.

Foto 13. Odlamanje ploče drugom metodom

Kada i najdeblji drveni klinovi počnu ispadati iz pukotine, treba jako pažljivo željeznom polugom odvojiti ploču i od zadnjeg dijela stijene za koji je pričvršćena. Zatim slijedi oprezno podizanje ploče s dovoljno ruku na svakoj strani pazeći pritom da ne postoji opasna pukotina negdje po sredini kako bi se izbjeglo da ploča pukne popola i nosaču padne na nogu.

Ova metoda je rezultirala kapitalnim primjercima, no ako se radi o manjoj kavi kao kod nas, dogodi da se manjka prostora za rad. Najveće i one s najmanje nesavršenosti smo izvadili iz središnjeg dijela kave koji je bio najmanje izložen atmosferilijama.

Ploče se ”skladište” tako da se prislone uz čvrsto stablo, jedna na drugu uz što manji razmak, raspoređene prema veličini. Ploče koje smo izvadili idućih godinu dana će biti izložene kiši, vjetru, snijegu, suncu i milosti i nemilosti dvonožnih i četveronožnih prolaznika tako da sa sigurnošću možemo reći da su one koje opstanu zaslužile svoju buduću ulogu i da su dovoljno stabilne da pokriju kućicu.

Foto 14. Koliko truda toliko i ploča

Vađenje kamena iz žive stijene se pokazalo kao jedna od zahtjevnijih ali jako zadovoljavajućih suhozidnih avantura zato veliko hvala svima koji su ustrajali do samog kraja.

Obaranje, bijeljenje i skladištenje trupaca

Uz vodstvo voditelja, manja skupina sudionika je, u odmoru od kamenoloma, sudjelovala u obaranju, bijeljenju i skladištenju trupaca koji će dogodine poslužiti u konstrukciji drvenog dijela krovišta.

Foto 15. Bijeljenje trupaca

Razgovori o suhozidu, ruralnoj arhitekturi i srodnim temama

Razgovori o suhozidu, ruralnoj arhitekturi i srodnim temama su ove godine bili bogati temama, raznoliki i na Učku su nam doveli mnoštvo pozitivnih i zanimljivih pojedinaca.

Pod mentorstvom Vijeke Mičetića i u suradnji s Poljoprivrednom zadrugom Dolčina Praputnjak već tradicionalno organiziramo radionice obnove gromača na starinski način u vinogradu Takala nad Bakarskim zaljevom. Barba Vijeko nam je ove godine pričao o povijesti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti ovog zapanjujućeg suhozidnog krajolika. Doznali smo za mnoge lokalne specifičnosti Praputnjaka i okolice što nas je sve dodatno zagrijalo za sudjelovanje na idućoj radionici na proljeće.

Nešto praktičniju simbiozu predavanja i radionice održao je naš dugogodišnji suradnik, akademski kipar Ljubo de Karina. Prije sedam godina, na našoj prvoj radionici na Petrebišćima, vodio je izgradnju jedne velike suhozidne zmije koja je postala dio mitsko-povijesne staze Trebišća-Perun. Na svoj jedinstven način nam je ispričao i pokazao što za njega znači rad s kamenom. Jedno cijelo poslijepodne nas je držao zainteresiranima za tehnike obrade kamena pri suhozidanju.

Foto 16. Majstor Ljubo na djelu

Foto 17. Probali smo i mi

Predstavnica naših domaćina, Parka prirode Učka, geologinja Nina Trinajstić nas je provela kroz edukativno predavanje o geološkoj podlozi Učke. Osobito se osvrnula na vrste i karakteristike vapnenaca što nas je posebno zanimalo s obzirom na to da se s vapnencem najčešće susrećemo na našim radionicama.

Iva Šoštarić, biologinja iz udruge BIOM je pričala o zarastanju pašnjaka i gubitku vrijednih staništa u mediteranskoj Hrvatskoj. Zanimljive su bile veze koje je istaknula između bioraznolikosti mediteranskog krša i suhozida.

Arheologinja Sara Popović je održala predavanje o povijesti uklesanoj u kamen Hore – Starogradskog polja na otoku Hvaru. Dubokim poznavanjem teme i neformalnim pristupom nas je uspjela zainteresirati i za one najstručnije arheološke i povijesne detalje.

Od nas, članova Dragodida, predavanja su održali etnolog Grga Frangeš (Učka i Petrebišća – pregled tradicijskih životnih praksi & Tehnika izrade kamenog krovišta), arhitekt Filip Šrajer (Suhozidne građevine i krajolici istočnog Jadrana) i agronomka Julia Bakota u suradnji s biologinjom PP Vransko jezero Normom Fressel (Projekti reaktualizacije tradicije). Kolege su nas kao i uvijek, bogatim iskustvom i strašću prema onome što rade zalijepili za drvene klupe.

Foto 18. Najbolja publika

Kad sve završi, nije jednostavno sabrati misli i sve što smo u tih osam dana doživjeli, pa je tako i ovaj izvještaj stigao s nešto zakašnjenja. No, povezanost koja zavlada između ljudi koji na radionici zajedno rade, uče, druže se, kampiraju, bez mnogih luksuza svakodnevnog sjedilačkog života, trajat će još dugo. Puno hvala svima koji su na koji god način sudjelovali, postali ste važan dio naše male zajednice. A svi vi koji želite, pridružite nam se dogodine. Ako ne možete toliko dugo čekati, uskoro slijede najave vikend suhozidnih radionica na našoj obali!

Foto 19. Doviđenja!