Izvještaj: Suhozidi Vranskog jezera 2012.

Tekst i foto: Filip Šrajer

Potaknuti uspjehom prošlogodišnje suhozidne radionice, u Parku prirode Vransko jezero su ove godine odlučili napraviti korak dalje i proširiti radni program na nekoliko dana. Produženi vikend za Dan nezavisnosti i lijepo vrijeme išli su na ruku i organizatorima i sudionicima od kojih su neki i noćili na terenu, uglavnom u šatorima u ribarskoj lučici Prosika, a neki i u obnovljenim bunjama!

Zidalo se cijelu subotu 6.10., te u ponedjeljak dopodne, dok je nedjelja bila rezervirana za upoznavanje sa kulturnom baštinom i poviješću okolnog krajolika Modrava i prve pokušaje digitalne inventarizacije najvrjednijih suhozidnih građevina.

Obnovljena je jedna lijepa bunja uz kanal Prosika i uređen prilaz i teren oko nje. Koordinatorica cijele priredbe bila je biologinja Norma Fressel, zaposlena u Parku kao stručni suradnik za edukaciju. Šef gradilišta bio je Jadran Kale,  a glavni majstor bio je Murterin Kurnatar Ive Šikić Bažokić. Osim njega, dosta je ljudi imalo iskustva sa gradnjom suhozida, pa je gradilište bilo u velikoj mjeri samoorganizirajuće. “Šef”, osim uvodne riječi, nije trebao intervenirati. Od onih koji su zidali po prvi put, bila je tu grupa studenata iz Zadra i nekoliko vlasnika zainteresiranih za uređenje svojih terena, a od iskusnijih, grupa Murterina, zatim zaposlenici Parka, Jadran Kale i nas nekoliko iz Dragodida.

Prosika u subotu ujutro, okupljanje sudionika, doručak i kava.

Jadran Kale vodi uvodni obilazak bunje obnovljene na prošlogodišnjoj radionici. Komentira se tehnika zidanja, ali i promjena uloge suhozidne baštine – od infrastrukture preživljavanja nekad do atrakcije u okolišu danas.

Početak radova. Popravlja se zarušen vanjski dio bunje (“prstenovi”). Jedan put do bunje ide preko ove gomile desno, pa se gomila treba urediti u terase počevši od donjeg reda.

Pronalazak posebno upotrebljivog kamena pristojno je prijaviti starijim po činu zidarima 🙂

Ana Katalinić, voditeljica stručne službe Parka, fotografira radove.

Dječaci su bili najglasniji: otkriće-pitanje-otkriće-pitanje…

Najteži dio posla je otkopati gomilu da se dođe do nivoa odakle se može početi zidati.

Uz pauzu za ručak, radovi su nastavljeni do mraka.

Mladi zidari poziraju na bunji. Ajmo majstori, večera i na spavanje u šatore.

Nedjelja, malo zidanja za dobro jutro. Šef gradilišta Jadran Kale je zadovoljan.

Minuta biologije: modravski škorpion.

Kurnatari u akciji. Ive Šikić Bažokić uz pomoć Lovre Skračića i svog unuka Jere ozidava kameni pitar za smokvu. Ovakve velike gomile jalovog kamena Murterini su na ovaj način privodili poljoprivredi.

Ive Juraga Nadov govori o povijesti Modrava.

Norma Fressel sadi smokvu.

Nakon ručka, uvod u terensku nastavu: digitalna inventarizacija suhozidne baštine. Ovdje na Vranskom jezeru, odnosno Modravama, napravili smo malo testiranje mobitel aplikacije za evidentiranje bunja i suhozida. Za stolom je i ekipa iz udruge za biološka istraživanja BIOM, s kojima smo razmijenili neka iskustva vezano za rad i financiranje udruga, a navečer udarili debatu o čovjeku i okolišu.. (Foto: PP Vransko jezero)

Norma unosi fotografiju, GPS koordinate i neke osnovne podatke bunara za lov jegulja – jedne od suhozidnih atrakcija Parka prirode Vransko jezero.

Zatim smo se zaputili dublje u Modrave i obišli dvije velike bunje. Jednoj se dosta urušio vanjski plašt, ali iznutra je OK, kaže etnospeleolog Kale.

A ovo je kraljica bunja na Modravama. Jako čvrsto građena, odolijeva buri bez problema, jedino bi vrh trebalo malo nasuti i malo urediti gomilu. Ulaz je jako mali, unutra je prostor promjera i visine 2,5 m. Primijetite burobran na ulazu. Ovo je pogled prema sjeveru, u pozadini je Vransko jezero. O bunji kruži priča da je u njoj bila partizanska bolnica, što je moguće pod uvjetom da su partizani bili visoki 50 cm.

Marsovci napadaju. Elektronika zuji. Izgled, dimenzije i koordinate i ovog skloništa Zemljana pohranjeni su u digitalnom obliku…101010001111001010101010 (foto: Jadran Kale)

Jadran Kale oboružan senzorima. Opet lijepi pogled na jezero, sad u smjeru jugoistoka. Smračilo se i krećemo nazad u naš kamp na Prosici, tamo negdje u dnu jezera iza Kaline desne ruke.

Iza ponoći sa nedjelje na ponedjeljak zapuhala je bura sa kišom, pa su to neki luđaci u kampu shvatili kao izazov i otišli spavati u bunje. Ukupno troje ljudi u dvije bunje. Stjepan, koji je spavao u ovoj, kaže da je zapalio malu vatru unutra i da uopće nije dimila.

Ponedjeljak je osvanuo vedar i vjetrovit. Preostala ekipa još uredila prilaze i očistila gradilište. Cure su hrestale maljevima po batudi da ju malo smrve, to je trebalo snimiti. Doviđenja bunjo.

Prije polaska posjetili smo Jugovir, gdje se kroz podzemne kanale more prelijeva u jezero, ili, što se već godinama nije desilo, jezero u more.

Cijeli lokalitet je uređen 2008., kad i Prosika, a tom prilikom je napravljen ovaj most. Onaj zid otraga u jezeru je ostatak starog “uređaja” za lov jegulja.  Oni prolazi lijevo i desno bi se bili zatvorili, i jegulje su ostajale u jezercu “na raspolaganju”.

Zid je pažljivo građen klesancima “usuho”, na podlozi neke vrste primitivnog betona.

Kućica na Jugoviru krije zanimljivost, vrlo rijedak bačvasti svod kakav smo, prema tekstovima i fotografijama Svena Kulušića, spomenuli u priručniku. Eto, Prosika nam je na kraju poklonila nekoliko za nas novih suhozidih zanimljivosti, a službeni izvještaj i još fotki možete naći na stranicama Parka.

Fotostrip po danima: PP Vransko jezero