Izvještaj: Dragodid u Maroku

Tekst i foto: Filip Bubalo

U svojoj kratkoj ali burnoj povijesti, udruga Dragodid prošla je velik put od malog sela poviše Komiže, preko cijele jadranske obale od Crne Gore do Istre i Krasa, a onda po sajmovima Francuske i Njemačke, pa sve do uručivanja nagrade u Amsterdamu. Ali nikada, ni u kojoj kombinaciji nismo mogli zamisliti da će nas suhozid odvesti na drugi kontinent i to u Afriku. Doduše sjeverna je to Afrika, koja je – barem u onom obalnom dijelu – “Mediteran kakav je nekad bio“, ali nesumnjivo drugi kontinent.

No u unutrašnjosti ove prašnjave kraljevine, kriju se građevine uobičajene po cijelom sredozemnom kulturnom krugu i razlog zašto sa ovom, u nekim sferama stotinama svjetlosnih godina udaljenom zemljom, imamo zajedničkih tema.

Pogled na krajolik iz zraka ne otkriva mnogo  sličnosti, no u unutrašnjosti Maroka je ka’ doma

Karta Jadrana – Tabula Rogeriana – iz ranog srednjeg vijeka, autora Muhameda Al-Idrisija koji je plovio po Dalmaciji /Muzej Kasbah Tanger

Naime, od 22.-23. rujna 2014. g. u gradu El Jadidi na jugu Maroka održao se 14. međunarodni kongres o suhozidnoj baštini na kojem je sudjelovalo preko stotinjak sudionika, sa područja cijelog Mediterana, od Ciprana, Grka, Švicaraca do Talijana i Španjolaca i Baskijaca.  Udruga DRAGODID, na poziv prof. Boruta Juvaneca – koordinatora asocijacije/organizatora kongresa S.P.S. (Société Scientifique Internationale pour l’étude pluridisciplinaire de la Pierre Sèche) za ovaj dio Europe, prva je udruga iz Hrvatske koja je sudjelovala na ovom kongresu i jedina iz ovog dijela Europe.

Kako je službeni jezik bio francuski, najbrojniji su bili govornici i predstavnici raznih udruženja iz Francuske, zemlje koja i prednjači u institucionalnom ali i civilnom organiziranju pojedinaca i asocijacija na području istraživanja, zaštite i valoriziranja suhozidne baštine.

Lijevo: opušteni suhozidari na otvaranju konferencije
Desno: širok raspon tema mnoge je ostavio budnima

Prvog dana kongresa u svečanoj ali i opuštenoj atmosferi, uz prisutnost predstavnika lokalne i regionalne samouprave, na sveučilištu  Chouaib Doukkali University otvoren je kongres, te je uz neke od glavnih aktera kongresa poput Salime Naji iz Maroka, arhitektice i zaštitnice berberskog arhitektonskog nasljeđa, i Michelangela Dragonea (dopredsjednika S.P.S.-a), koji je na primjeru iz svjetski poznatog Arberobella, pokazao iskustava življenja  u tradicijski objektima pod zaštitom UNESCO-a, i udruga Dragodid (Filip Bubalo) održala svoje predavanje s temom “Transferring konowledge – living the tradition”.

Problemu s nedostatkom simultanog prijevoda doskočili smo tako što su slajdovi bili na francuskom, pa su bili razumljivi i za dio publike koja ne govori engleski. 

Lijevo: gđa. Salima predani je čuvar berberske baštine
Desno: francuski suhozidni autoritet Paul Arnault oduševio se hrvatskim suhozidima a portreti kralja sa obje strane podsjetili su me na neka prohujala vremena

S obzirom da su samo još dva predavanja bila na engleskom jeziku, bilo je vrlo teško pratiti ostala izlaganja. No, uz prevodilačku pomoć naše “francuske veze”, prijatelja i volontera s naše radionice Petrebišća 2014 Antoine Chanterauda, stekli smo dojam da Hrvatska ne zaostaje na području zaštite i promocije suhozidne baštine, te da dijelimo istu problematiku, a da su ovakvi skupovi izvrsna prilika za razmjenju ideja i rješenja.

Prije svega to se odnosi na mlade i nastavak, odnosno održavanje tradicijskih tehnika živim, pitanje tržišta za suhozidne majstore, planiranje, te korištenje modernih tehnologija u interpretaciji suhozidne baštine, pogotovu u zaštićenim područjima kao što su nacionalni parkovi (http://www.parc-pyrenees-catalanes.fr/  i http://www.fundacioelsola.org/es/la-piedra-seca-inventario-de-la-fatarella, o čemu je u svojoj prezentaciji govorila Christelle Frau.

Od starih meštara, do novih generacija suhozidara – Ludovic i Antoine 

Nakon izlaganja Paula Arnaulta, glasnogovornika asocijacije svih suhozidnih udruženja Francuske, veterana suhozidne scene, i izlaganja predsjednika asocijacije Muraillers de Provence, koji je pokrio razdoblje (od 1996.-2014.) kada se u Francuskoj zapravo kreirala profesionalna scena batisseursa – suhozidara, bilo je očito da su u tom pogledu, kao i certificiranju profesionalaca, ipak korak ispred nas. Naravno da su takvom statusu pridonijela znanstvena ispitivanja vršena na suhozidnim konstrukcijama.

Dio takvih eksperimenata, među kojima je velika većina temelj magistarskih radnji, vidjeli smo ovog ljeta na seminaru na Braču od strane stručnjaka iz također francuske organizacije APARE. Dio tih rezultata prikazano je u “svetoj knjizi” francuskog suhozidanja, za kojom osim tog dijela, uzgred budi rečeno Dragodidov priručnik “Gradimo u kamenu” nimalo ne kaska.

Sedimentni kamen koji izlazi iz zemlje  //  Suhozidi na marokanski

Nije se gradilo, al se diskutiralo u suho  //  Oko 770 tazota je evidentirano u regiji Doukkala

Drugog dana nakon zanimljivog izlaganjam grupe ciparskih znanstvenika o ulozi suhozida u očuvanja biodiverziteta, gdje su za taj rad posebno razvijenom tehnologijom i metodologijom na tri mjesta (suhozida) znanstvenici snimali stanje kroz godinu dana, domaći stručnjaci su predstavili svoja nastojanja da putem novih tehnologija pridonesu očuvanju tradicijske baštine. Riječ je o geolokacijskim platformama sličnima projektu Suhozid.hr kojima se nastoji građevine slične bunjama, tzv. tazote, koje su posebnost Doukkala regije, ne samo inventarizirati nego i znanstveno istražiti, te na neki način približiti širem krugu istraživača i turista.

Nakon izlaganja uslijedila je  i diskusija o nematerijalnim i materijalnim aspektima zaštite suhozida kao svjetske kulturne baštine, tema koja se već nekoliko godina provlači kroz djelovanje S.P.S.-a, ali bez značajnijih pomaka. Posjetom okolice El Jadide, području s najvećom koncetracijom tazota, završen je i drugi dan kongresa. 

Ulaz u tazotu  //  Vrhunski primjer “corbelled“ gradnje 

Na ovaj kantun mnogi bi grintali, ali još uvijek stoji  //  Tazota ima funkciju, makar i za sijeno

Premda prepoznate kao kulturna baština, tazote nisu obuhvaćene nikakvom formalnom zaštitom, kao što nisu ni dio neke kulturne rute. Iako nepoznatog porijekla, generalno se smatra da su nastale tijekom prve polovice 20. stoljeća.

Kao pučko graditeljstvo, kao i svugdje su u drugom planu, a napori El Hadi El Mokhtaria da na svom imanju od nekoliko tazota napravi turističku atrakciju, maleni su i spori koraci ka valoriziranju ove baštine. Ono što je pozitivno u cijeloj priči, jest što se neke od njih danas koriste barem kao skladišta. Upravo vezana za tu funkciju, stoji i priča lokalnog školskog profesora, koju je on čuo od svog pretka, kako su prije ljudi u unutrašnjosti tazota, kao jedinog čvrstog i stalnog objekta u njihovom vlasništvu, sakrivali dragocjenosti. Neko vrijeme zavladala je i pomama za akvizicijom ovih objekata, no pravo blago – sama tazota odoljela je pljačkašima. 

Malo je ljudi koji još znaju graditi tazote  //  Iako su često spojene u cjelinu, ima i ovakvih

Splet suhozida koji se često ruše radi okrupnjivanja  //  “Gornji kat“ uvijek ima otvor radi ventiliranja

Posljednji dan kongresa započeo je generalnom skupštinom S.P.S.-a, sa zapravo dvije glavne točke dnevnog reda, od kojih je ona “lakša“ bila vrlo brzo zaključena – organiziranje slijedećeg kongresa CIPS-a koji je umjesto u Egiptu zbog situacije prebačen u Grčku (2016.). Druga točka dnevnog reda generalne skupštine, usvojena je jednoglasno, te je konačno zaključeno da se zbilja krene u stavljanje suhozida na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine bez daljnih odlaganja, kao primarni zadatak S.P.S.-a. 

Čast da zatvori kongres pripala je gđi. Claude Froidevaux iz Association de Défense et de Sauvegarde du Patrimoine des Hauts Cantons de l’Hérault, “super baku“ suhozida ili “malog radišnog mrava“, kako sama sebe predstavlja, iznimno cijenjenu od svih kolega, ne samo po dugogodišnjem predanom radu nego i po uključivanju mladih i onih s poteškoćama u razvoju u rad na obnovi baštine diljem Francuske. 

Da bi zapečatili  arapsku gostoljubljivost, domaćini su se pobrinuli sva tri, a pogotovo zadnjeg dana, kada je u raskošnoj tradicionalnoj palači/riadu pripremljena večera uz tradicionalnu muziku, s koje zbog objektivnih razloga nema fotografija.  

“Desant“ na tazote  //  Riblja kost u suhozidu

Sklop u vl. El Mokhtari jedini je ponekad u službi turizma  //  Legendarna Claude svima je inspiracija

Unutrašnjost tazote  ponekad je i ožbukana

Ponosni vlasnik tazote  //  Tazota u lokalnoj verziji francuskog znači nagomilani kamenovi – ploče

Premda nije bila točka dnevnog reda, više prije i poslije službenog dijela, ona najvažnija tema, sama po sebi razumljiva – povezivanja na transnacionalnoj i interdisciplinarnoj razini – unatoč nekim jezičnim barijerama tekla je poput čaja od mente, koji je Marokancima uvijek i prije svega obred  zbližavanja i dijeljenja, a tek malim dijelom lijek protiv pustinjske žege.  

Pa iako je trebalo prijeći 3500 km i još toliko nazad (doduše nešto od toga avionom), malo je reći isplatilo se, jer kada se na jednom mjestu skupi ovakva grupa suhozidnih entuzijasta, od mladih alternativaca sa dreadlocksima do znanstvenika s kravatama, za suhozide ima nade.

Dragodidova “francuska veza“

I za kraj, malo razglednica od Tangiera, preko Chechaouèna, El Jadide do Marrakesha.

Cijeli fotoalbum može se pogledati ovdje.