Izvještaj: Anatomija otoka ili zašto Japanci popravljaju viške suhozide

Nakon dugog vremena jedan pravi radni posjet našem otoku. Na međunarodnom simpoziju Anatomija otoka i oko njega bilo je živo: održali smo predavanje i trodnevnu suhozidnu radionicu, stigli posjetiti Nedjeljku u Dragodidu i obići lokvu Krušovicu.

Bilo je materijala i za Suhozid.hr: naime kako otok Vis baš i nije poznat po kamenim poljskim kućicama (bunje, trimi…) kao susjedni Šolta, Brač i Hvar, a ima ih, bilo je zanimljivo obići nekoliko lokaliteta sa domaćim vodičima. 

Tekst i foto: FŠ

Višku rujansku podsezonu već tri godine zaredom, osim nautičara i jematve, obilježavaju i studenti iz raznih zemalja koji ovdje dolaze  sudjelovati na neobičnom simpoziju i radionicama sa temama lokalnog razvoja i baštine pod imenom Anatomija otoka.

Prve godine tema je bila Issa, odnosno antičko naslijeđe, prošle godine tema su bili gradovi Vis i Komiža, a ove godine došlo je na red i Poje, kako Višani i Komižani jednim imenom nazivaju sela i poljoprivredne površine u unutrašnjosti otoka, ali i sve što uz njih ide: loza, beštije, vino, masline i druga blaga, danas naravno na društveno-ekonomskoj prekretnici uz koju dolaze brojna pitanja.

Studenti, koji prvi tjedan slušaju simpozij, a drugi tjedan pod vodstvom mentora rade na radionicama, uglavnom su studenti arhitekture sa raznih strana – svijeta. Brojčano prevladavajući su Japanci, što Anatomiji daje dobru mjeru egzotičnosti i priskrbljuje gostovanja i nekih svjetskih arhitektonskih zvijezda kao što su Kengo Kuma ili Kazuyo Sejima.

Kako su ove godine na red došle ruralne teme, tako smo i mi bili pozvani na sudjelovanje, uz brojne druge domaće i međunarodne stručnjake i znanstvenike od kojih su neki već stalni gosti na Anatomiji. Odazvali smo se naravno, a naš prijedlog da za studente uz predavanje održimo i praktičnu radionicu suhozida (kao da) je bio očekivan 🙂

Slijedi fotoreportaža boravka Dragodidove ekipe u sastavu Miše Renić i Filip Šrajer na Visu od 19.-24.9.

Atmosfera sa simpozija:  Sanja Buble o istraživanju sela Podhumlje. Sva predavanja su bila i live-stream preko Carneta, a vjerojatno će biti dostupna i za pogledati kao i ona prošlogodišnja. Knjigu ovogodišnjih sažetaka možete pogledati ovdje.  

Moje izlaganje Okoliš nastao građenjem – suhozidna baština istočnog Jadrana, pobudilo je interes. Domaći su bili zadovoljni uz komentare da sam stavio premalo domaćih primjera i da će nas odvesti pokazati nam “torete” – viške bunje. Sa stručne i profesorske strane najviše je iznenađenja i odobravanja bilo u vezi toga što sam istaknuo neke manje poznate povijesne strane jadranskog suhozidnog krajolika. Foto: Facebook Anatomije otoka

Subota na terenu, kiša kvari planove domaćih za jematvu. Miće Radišić me vodi u obilazak bunja na području Gornjih Poljica na sjevernoj strani otoka.

Etnografski, otvoreno je pitanje kako su ih domaći ljudi zvali: Vinko Mratinić Brojne, viški agronom i poljoprivrednik (s kojim sam također obišao neke lokacije) ne dvoji oko naziva torete. Zanimljivo je što je ovaj naziv na Jadranu još zabilježen u Smokvici na Korčuli, gdje obitelj Baničević tako naziva četiri velike – torete – koje je njihov pradjed Ante Baničević Bafo (Morteranin) izgradio na svom velikom posjedu nakom polovidbi Mediteranom krajem 19. stoljeća.

Miće kaže da na Gornjim Poljicama nije čuo taj naziv. Na drugoj strani Visa, u Podšpilju, etnologinja Iva Vranić iz terenskih zabilješki i odličnih fotografija Nenada Mladinea iz 1956. kao da igra na sigurno i naziva ih “bunje ili kućice” što i jesu najspominjaniji nazivi u Dalmaciji. Profesor Joško Božanić, veliki komiški lingvistički autoritet, savjetuje: “bunjac”. Koliko naziva, koji koristiti?!

Ovo na slikama je jedan skladni sklop bunja-gustirna sa kamenicom. Uz kamenicu je i jedno spremište za alat. Lokacija na Suhozid.hr

Na susjednoj parceli se nalazi i mali seoski sklop sa kućom. 

Ovo je jedna minijaturna bunjica ugrađena u gomilu. Miće kaže da ih na potezu od Rogačića do Oključne-Okjucine ima dosta ovakvih.

Ovo je najveća, unutrašnjih dimenzija d=3,5m x š=3,2m x v=2,9m. Ulaz 0,75 x 1,4m, okrenut prema istoku.

U nedjelju smo išli u Dragodid do Nedjeljke. Bili smo Miše i ja, te Sean (Australac hrvatskih korijena), Nevena i Sara – studenti arhitekture kakvi smo i mi bili kad smo otkrili Dragodid. Pridružila nam se i Maureen Djenaihi, Francuskinja sa otoka Guadelupe, koja trenutno boravi u Hrvatskoj na relaciji Šolta-Hvar-Vis.

Spekli smo par kantora i kobasa.

Nakon ručka, predstava u središtu Jadrana: Nedjeljka glumi barba Andriju. Sama je predložila da ju snimamo 🙂

Onda smo se malo natezali sa Galijem i sa kozama, a poslije je trebalo nabrzaka raskriti komad krova, i to baš onog prvog krova koji smo ikad postavili, tamo 2002. na EASI. 

Dva roga su istrulila skroz i ploče su stajale samo na letvicama joprine pa ih je trebalo maknuti da se ne razbiju. To ćemo zamijeniti prvom slijedećom prilikom.

Sve je bilo puno gljiva. Ove su izrasle u kominu Boćarskog doma koji je mirisao na trulež. Našem dragom selu treba velika akcija, a to je neusporedivo kompliciranija situacija od Petrebišća, bilo logistički, bilo vlasnički, međuljudski, kako god hoćemo. Za nas su to teška pitanja, jer Dragodid je naše ime i hoćemo-nećemo, naš izlog, koji je bez ljudi ponovno počeo propadati.

Povratak u Komižu. Uz put, posebna vrsta suhozida. Na Visu je bilo lakše nabaviti bodljikavu žicu nego draču pa je stvar jasna.

Pogled na Komižu sa zadnjim danjim svjetlom nedjelje 21.9.2014. Foto: Nevena Kereša

U ponedjeljak je počela radionica. Kao uvod, prof. Joško Božanić pred punom je dvoranom pročitao pismo kanditature dalmatinskih suhozida za UNESCO koje je sa fotografijama Ive Pervana i supotpisom prof. Joška Belamarića u Pariz poslao ovog proljeća. Foto: Željko Vojković, blog vis-a-vis

Galeriju fotografija Ive Pervana možete vidjeti ovdje.

Prvi dan radionice – ugrijavanje bez studenata, kojima je u programu za taj dan ipak dopala druga aktivnost – hodnja od Visa do Komiže. Popravljaju se suhozidi duž trase starog povijesnog puta između viškog Kuta i Velog Sela – Podselja – prvih hrvatskih naseobina na otoku. Od Kuta do Križa taj se put penje duž vododerine kroz predio Valica. Više o putu na Suhozid.hr. S nama su zidali uglavnom viški i komiški Splićani, Zagrepčani i Vinkovčani privučeni plakatima, a i bili je i klinaca.

Uglavnom smo raskopavali izvale i na kraju postavili prve redove kamena. Djeca su dobila zadatak obilježiti gradilište suhozidom – pogotovo je bio uporan osmogodišnji Val.

Popodne – obilazak lokve Krušovice sa Etom Martinis i njenim psima. Lokva nije u dobrom stanju, treba je temeljito očistiti i popraviti još dvije izvale. Lokacija na Suhozid.hr.

Neobična građevina ugrađena u gomilu. Kružni tlocrt sa stupom u sredini i dva ulaza-izlaza. Lokacija na Suhozid.hr.

Panorama Podhumlja.

Drugi dan bio je i udarni dan radionice. Popravljene su tri izvale i pripremljena još jedna. Došli su i osnovci iz Učeničke zadruge OŠ Vis, jedva smo stigli svima dati zadatke.

Popodne me Vinko Mratinić Brojne poveo do jedne urušene torete. Zanimljivo, sličan sklop kao onaj na Gornjim Poljicama – bunja i gustirna. Zadnji koji je koristio ovaj sklop bio je Visko (Vicko) Žaja iz Visa.

Lokacija na Suhozid.hr

U blizini, obnovljene suhozidne terase, fantastičan lokalitet. Pogledajte kontrast sa zaraslim dijelom brda. Lokacija na Suhozid.hr

Treći dan je Miše sa tri japanska studenta popravio najvišu izvalu.

Ja sam se sa škotskim arhitektom Davidom Simom i Tošikijem Hiranom, mladim doktorandom sa Sveučilišta u Tokiju, namučio oko naizgled jednostavnog zadatka popravka jednog starog ugla na razdvajanju puteva.

Kazališna redateljica Marica Grgurinović bila je najkonstantnija sudionica radionice, zidala je sva tri dana.

Na kraju smo uspjeli odraditi sve što smo planirali. Cure iz slovenske grupe posadile su i cvijeće.

Prije-poslije. 

Istog dana, oproštaj s Visom s trajekta. Suhozidne terase povrh viškog predjela Luke otkrio je nedavni požar – prilika da se pretvore u krajobraznu atrakciju.

Lijepe terase na rtu vanka Češke vile za sayonara.

*Tim koji stoji iza Anatomije otoka vode Boško Budisavljević, arhitektonski konceptualac bogate biografije, i lokalne snage Antonijeta Eta Martinis i Edi Vojković, od ove godine pojačani i dvjema etnologinjama sa Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu – Ivom Niemčić i Marinom Blagaić Bergman.  Osim svih ovih operativaca i operativki, u organizaciju su u obliku Savjeta uključeni i Zoran Roca, Darko Radović, Nenad Starc, Saša Borić-Poljanec i Tadej Glažar – imena vjerojatno poznata ako se stručno bavite lokalnim razvojem i otočnom problematikom. Ne bi bilo fer zaobići mlade Višane iz udruge Provislo koji su zaduženi za tehniku i logistiku.

link na Dropbox galeriju Anatomija 2014 – 135 fotografija

link na Facebook galeriju Dragodid – 96 fotografija