U Dragodidu je početak

Tekst: Anera Stopfer
Foto: Vilma i A. Stopfer

Kad dođeš na kraj splitske luke, tamo ti je trajekt za Vis. I dok lagano ploviš, gledaš more kako se razbija u milijune svjetlećih kapljica jer ga brod para u nove valove, iza tebe ostaje kraj a počinje početak. Početak slobode, početak avanture, početak odmora, početak poezije, početak povijesti. Povijesti Hrvata, ali i povijest udruge Dragodid.

Tamo negdje početkom 2000ih, par studenata arhitekture je pozvalo URK da im pomogne organizirati skup studenata arhitekture EASA Hrvatska 2002 u Hrvatskoj, a URK je pozvao Multimedijalni institut da im se priključi kad se pojavila ideja o seriji susreta (2001-2002-2003) pod EASA-inom radioničkom principu – pod nazivom Otokultivator. Mjesto radnje je bio otok Vis, a budući da je u viškom krajoliku ispisana povijest Hrvata u mreži suhozida koja skriva milijune priča, mladi arhitekti su odlučili iskoristiti priliku da nauče jezik kamena i graditi suhozide kako bi mogli pročitati bar neku od tih priča. Za učitelja su uzeli barba Andriju, koji je sa svojom sestrom Nediljkom većinu svoje mirovine živio u selu Dragodid iznad Komiže, u selu starom dva stoljeća, s 10ak kućica od kamena. Nakon što je barba Andrija umro, danas u selu s Nediljkom žive tovar Gali, tri koze, kokoš i pijetao i pas Bobi, i dalje nema struje ni vode ali ona i dalje rađe stoji gore nego u Komiži. Jer kaže, rađe gleda u vatru nego u televiziju, i rađe ćakula sa svojim kozama nego s prijateljicama. S Nediljkom je početak avanture.

Došli smo u Dragodid u suton, s hranom za tri dana, šatorima, opremom i oruđem za obnovu suhozida. Nediljka nas je dočekala punih usta riječi i odmah sasula na nas bezbroj uputa, komentara i savjeta, imali smo direktan prijenos u njezine misli. A tih misli je bespregledno puno. Odmah smo naučili i par novih riječi- šamar („sedlo“ za magarca), šekumpare (onaj koji obavlja nuždu svugdje), jematva (berba), školuda (bonaca), furtuna (suprotno od bonace) čuli smo i priče o nestalim kokošama, neposlušnom tovaru Galitu, nahranilli koze, skuhali večeru na otvorenoj vatri.

Smantani od dima, Nediljkine priče i uzbuđenja, uspjeli smo skuhati varivo s kobasicama na vatri koja bez prestanka gori u četiri (suho)zida Nediljkine kuće. Jedini problem je bio što su to varivo s kobasicama trebali jesti i vegetarijanci među nama.
Ujutro smo se probudili i tek tada pravo shvatili gdje se nalazimo. Pogled na more kroz krošnje borova, okruženi kamenom koji istovremeno prijeti i štiti, uz Nediljkin čaj od svih trava koje se u okolici Dragodida mogu pronaći, prešli smo u bestežinsko stanje. U stanje kad slušaš razgovor između kokoši i pijetla, i kad čuješ što kamen govori.

Kokoš je stala na prag Nediljkine kuće i krenula na sav glas kokodakati, kao da nema sutra, svoju veliku muku i sreću je prosula na sve nas koji smo u čudu gledali što se događa. Nije se micala s praga, sve dok ne odkokodače sve što nam ima za iskokodakati. Istovremeno, s druge strane dvora, pijetao se isprsio i odgovorio joj ponosno i nabusito, tonom protektorata i nadmoći, nije dozvolio da ona svojim kokodakanjem izdominira. To njihovo nadglasavanje je trajalo sigurno pune tri minute i ne može se reći da je do kraja bilo jasno od te buke što se stvarno događa. Sve dok netko nije izašao iz Nediljkine kuće i viknuo: „Kokoš je na fotelji snijela jaje!“

Kamen nam je rekao da je u 15. stoljeću, još za vrijeme Mlećana, iz Dubrovnika došao Bjože (po sv. Vlahi) i napravio crkvicu sv. Blaža na brdu poviše Komiže. A potom su, ima tome 350 godina, potomci Bjože, živili u špiljicama i započeli gradnju prvih kuća današnjeg sela Dragodid, s malom kapelicom posvećenom sv. Vlahi. Nediljkinu lozu i danas zovu Vlahovi kao podsjetnik na njihove korijene. Oni su prvi i posljednji stanovnici sela Dragodid. U obitelji od 20ero djece, u kojoj su barba Adrija i Nediljka rođeni, najveći životni prostor su zauzimali kužina i spremište vina. Vatra je gorila po cijeli dan i noć, a crnilo od čađe je životna patina protiv koje se nije borilo. Tako nekako je ostalo i danas.

Podijelili smo se u dvije grupe i započeli odvojene radionice, odnosno odvojene razgovore s kamenom. Jedna ekipa je imala zadatak popraviti bočni zid kuhinje a druga obnoviti zid oko nekadašnje preše za vino. Al da bi čuli kamen, prvo je potrebno očistiti sve oko njega i osloboditi ga od svega suvišnog što ga guši (poput zemlje, trava, šljunka, prašine i manjeg kamenja) jer više od 75% gradnje suhozida se odnosi na oslobađanje prostora gdje će se graditi. Kao i u životu, nekad je potrebna kompletna dekonstrukcija da bi se uspostavila nova stabilna konstrukcija, pa tako djelove starog zida prvo treba srušiti. Potrebno je raskrčiti teren i makuti sve što samo od sebe pada, dok se ne dođe do živog kamena, do fiksnog uporišta na kojem se potom gradi novi zid, novu priču.

Pritom je korisno sortirati odmah kamenje po veličini, jer će to olakšati kasniju gradnju, i svakako paziti da se nekoga ne ozlijedi dok bacaš kamen uokolo. Jer događalo se, kad uđeš u zonu, pa te krene obuzimati dekonstruiranje zida i čišćenje, neki val strasti te ponese i zaboraviš na ljude oko sebe pa baciš poneki kamen u krivom smjeru. Cijelo prvo jutro smo tako bili u meditativnom raspoloženju, oslobađali dva zida od svega suvišnog kako bismo to popodne i sljedeći dan mogli izgraditi nove suhozide. Zid oko preše za vino iza kuće i bočni zid kuhinje.

Prvi je poljski zid što znači da ga treba graditi što jednostavnije, slagati kamen koji prvi dođe pod ruku, i svako malo stati, odmaknuti se par metara dalje i pogledati širu perspektivu kako bi se ustanovilo da li gradiš dobro. Nekad je kod obnove poljskog zida slučaj da dio koji se obnavlja izgleda urednije i bolje od okolnih nastavaka zida, pa ne treba pretjerivati u svakom odabiru novog kamena koji će se ugraditi, nego samo intuitivno slagati.

Dakle, za poljski suhozid je bitna šira perspektiva i slobodnije slaganje, potrebno je možda i odvažnosti da ne biraš previše koji kamen položiti nego da se brže dogovoriš sam sa sobom. On je širi, obično s dva paralelna reda većih kamena između kojih se ubacuju manji komadi, šljunak (čkalja/škalja), kamenčići i zemlja.
S druge strane, zid od kuhinje je majstorija za sebe, koja zahtjeva minuciozni pristup, a pri njenoj izradi je preciznost ključ i od uže perspektive se dobiva šira.

Na dva štapa je nategnuta špaga koja označava njegov početak i kraj, svaki kamen je potrebno pomno birati a ako se ne uklapa do kraja u sami zid, potrebno ga je čak i čekićem prilagoditi, stući. Ključno je osluškivati zid i izbliza provjeriti da „ne klapa“, potrebno je usidriditi veće komade duboko u zid i tako osigurati njegovu stabilnost.

Jedno je sigurno, svaki kamen koji je ugrađen u suhozid, i poljski i kućni, u najmanju ruku je prošao bar kroz 10 ruku, i ta činjenica izaziva neopisivo strahopoštovanje prema gradnji suhozida. Kad samo pomisliš koliko je ljudi preokrenulo svaki taj kamen, osjetiš povezanost i s prošlosti i s budućnosti.

Drugi dan nam se pridružilo 10ak ljudi čiji dolazak je organizirala udruga Pomalo iz Komiže. Naše gradilište se proširilo na još tri punkta: izrada drvenog stola za obid na otvorenom, popravak poljskog suhozida oko trgića ispred Nediljkine kuće, i ravnanje suhozidne klupe ispred iste.

Taj dan nas je kamen naučio da u zemlji živi gusjenica koja pušta kiselinu od koje možeš dobiti svrab ako ju odmah ne ispereš vodom ili morem, da je divlja kadulja odlična za pranje suđa, da je pri gradnji suhozida bolje raditi više manjih pauza nego par većih i da kamen voli kada je više ljudi oko njega jer svatko donosi neki vlastiti doprinos u lancu gradnje.

Kamen nam je ispričao i uspomenu na barba Andriju kojeg više nema, a njegove kosti su zakopane u delekim Sesvetama (ili kako Nediljka kaže – Svisvetima). Imao je želju biti pokopan na brdu nasuprot Dragodida s pogledom na selo, i možda njegove kosti nisu tamo al ekipa iz udruge Dragodid postavila je upravo na to mjesto spomen ploču koja kao starigradska mirila na Velebitu čuva uspomenu na njega. I baš kao na mirilima, Nediljka pođe tamo ostavit cviće kadikad i baš kao na mirilima, vjerujem da je duša barba Andrije sigurno našla svoj mir.

Do kraja dana, imali smo stol, klupicu i završen zid oko trgića.

Večera se mogla u miru spremati, dan je dobio svoju zaokruženost a osjećaj korisnosti nas preplavio. Tu je početak slobode.
Plesati s Nediljkom uz vatru, daleko od signala, gdje misli neometano šuljaju po okolnim pejzažima jer ih ništa ne sputava, pravi je susret sa samim sobom. Kao da se realnost istovremeno briše i spaja sa svima koji su prošli kroz Dragodid i ostavili neki svoj znak. Jer kamen je bio i ostao, kamen pamti i zaboravlja, kamen oslobađa.

Sljedeći dan je bio dan povratka u realnost i ranim jutrom smo dobili pljusku svakodnevice. Bila je nedjelja i nije bilo jednostavno naći nekoga tko bi po kamenom putu autom došao po nas i naše stvari iako je Nediljka neumorno tražila brojeve iz svojeg malog telefonskog imenika.

Na kraju se kao jedino rješenje ponudio tovar Gali koji je nevoljko ali stoički primio sve naše stvari na svoja leđa. Jedan dio ekipe je ostao završiti zid od kuhinje a jedan je otišao prema Komiži. I po putu koji se lagano otvarao s pogledom na Italiju, kamen je i dalje govorio i govorio. Ili je to možda sve bio Nedeljkin glas.

Jer Nediljka voli S nekim riječ podijelit (film je moguće pogledati na platformi HRTi). Kamen nam je za kraj rekao kako Nediljku neki zovu Negdi, i to mi se učinilo baš jako simbolično. Preplavio me osjećaj nostalgije unaprijed. Jer Negdi živi negdi di kamen govori, negdi na početku povijesti, avanture i slobode. Negdi je u selu Dragodid na Visu. A ja se vraćam u Zagreb.