Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.1 (18.-30. kolovoz 2020.)

Tekst: Ana Burić
Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein

 
 
U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih udruga posvećenih obnovi i valorizaciji kulturnog nasljeđa koja, se među ostalim, bavi i umrežavanjem i organizacijom volonterskih radionica između partnerskih udruga (https://www.rempart.com/en/).
 
Tema predmetne radionice je obnova srednjovjekovnog dvorca Calmont D’Olt (https://www.chateaucalmont.org/) smještenog na brdu iznad gradića Espalion, u regiji Aveyron, u srcu pokrajine 0ccitane.
 
Gladni kamena, akcije, putovanja i druženja, mjesta smo brzo popunili, bez obzira na sveopću nesigurnost i riskantnost. Zanimljivo je da se brzinom munje javila gotovo ista ekipa koja je imala priliku (a očito i zadovoljstvo) sudjelovati na sličnom projektu i prošle godine, također u organizaciji Remparta u suradnji s Earsmus+ programom. Vrlo brzo je Dragodid delgacija bila oformljena i spremna za još jedno putovanje i predstavljanje udruge u romantičnoj Provansi. Snažni sastav, uz prošlogodišnju provjerenu petorku: dijete cvijeća-Maju Flajsig, vječnog hippya – Martu Kristofić, moš’s’njim’svugdi – Zvonimira Mabašu, dipolmacija’je’mama – Marka Pejića, malo’al’glasno – Anu Burić, dobio je dodatno osvježenje u vidu mladog, naočitog Klanca: labuda – Fabia Gržinčića. No to nije sve! Delegacija je u konačnosti bila zaokružena kad smo se, silom prilika i u strahu od riskiranja zdravlja vožnjom javnim prijevozom, odlučili na put krenuti jednim naočitim momkom srednjih godina, Sinjaninom – Mercedesom Don Vitom (za vizualni dio populacije: tamni, elegantni bordo kombi sa zatamnjenim staklima). Odluka se pokazala odličnom, te je momentalno poslužila kao inspiracija nadolazećim udrugaškim ekspedicijama u inozemstvo.

Nakon tri dana jahanja, uz prikupljanja po Hrvatskoj, sprint kroz Italiju, road trip kroz impozantne Alpe i pitoreskne doline i brežuljke doline Aubrac te ad-hoc masovno spavanje u kombiju na parkiralištu nekog sela uz put, sretno smo stigli na odredište.

Domaćin radionice je Asocciation del Calmont d’Olt – udruga za očuvanje i obnovu istoimenog dvorca, a uz nas je na radionici sudjelovalo šestero članova Rumunjske udruge Transylvania Trust te dvije studentice politologije iz Francuske. Uigrani tim organizatora činilo je dvoje glavnih voditelja (Maxime i Audrey), uz nekoliko pomoćnih volontera te nazaobilaznog kuhara Baptista. Smještaj nam je bio osiguran u kući u vlasništvu organizatora podno brda s dvorcem.

Teme radionice su bile edukacija te obnova srednjovjekovnog dvorca tehnikama karakterističnim za to razdoblje i lokalne uvjete. Povijest samog dvorca seže u 11. st., iako su na lokalitetu pronađeni artefakti koji svjedoče o nastanjenosti područja još 3ooo god.pr.Kr. Tadašnji vladar podigao je utvrdu kao znak prestiža na vrhu bazaltne stijene iznad gradića Espaliona, gdje je dao izgraditi most na rijeci Lot, te na taj način pokrenuo ekonomiju u selu (naplate i kontrola prijelaza, trgovina…). Tijekom povijesti funkcija dvorca se mijenjala – od ladanjske, preko obrambene (za vrijeme stogodišnjeg rata), nakon čega gubi na značaju zbog promjene tehnika ratovanja te biva prepušten propadanju, sve do prenamjene u skrovište za falsifikatore lažnog novca u 18.st. Dvorac je bio u ruševnom stanju sve do 1986., kada ga je današnji vlasnik kupio od države i krenuo s obnovom investirajući vlastite financije i vrijeme. Kroz 10-ak godina organizirala se i udruga s istim ciljem pa su u zadnjih 20 godina napravljeni veliki pomaci i značajni zahvati u istraživanju, obnovi i rekonstrukciji.

Zanimljivo je da je već prvog dana vlasnik otvorio vrata još poprilično ruševnog dvorca posjetiteljima te tako odmah započeo skupljati financije za obnovu. Dvorac je trudom vlasnika i udruge dobio određeni stupanj konzervatorske zaštite (historic monumnet / povijesni spomenik) i svi radovi moraju dobiti konzervatorsko odobrenje prije početka istih, a sve na temelju službene projektne dokumentacije. To dodatno usporava radove, prvenstveno zbog nedostataka provjerenih informacija. Udruga funkcionira na način da ima nekoliko stalno zaposlenih osoba, koje su ujedno stručne u određenim poslovima vezanim za obnovu (konzervatori, klesari, dizajneri..), dok sve ostale stručnjake kontaktira po potrebi i ovisno o tipu posla (arhitekti, arheolozi, građevinari..). Same radove izvodi uglavnom preko školskih praksi i volonterskih akcija pod vodstvom stručnih osoba.

Naš zadatak je bio dovršetak obnove jugoistočnog tornja (jedan od 8 zaštitinih tornjeva vanjskog obrabenog zida nastalog u vrijeme stogodišnjeg rata) te klesanje kamena za jedan od nadvojnih lukova otvora za artiljeriju u nastavku obrambenog zida. Dvotjedna radionica je bila organizirana u dva radna bloka od 5 dana, dok su ostali dani bili rezervirani za studijske izlete po najznačanijim lokalitetima u okolici uz piknike i odmore u prirodi. Tijekom radnih dana sudionici su formirali dvije grupe koje su se mijenjale ovisno o bloku kako bi svi sudionici imali priliku sudjelovati na svim praktičnim vježbama. Rad je bio podijeljen na kamenoklesanje i zidarstvo. U oba dijela voditelji su nas podučavali tehničkim karakteristikama materijala i izvođenja, ali i specifičnostima gradnje za to razdoblje.

Dvorac je inače izgrađen na vrhu bazaltne stijene, što znači da je bazalt osnovni gradivni materijal (super čvrst, lako dostupan, teško obradiv), uz kojeg se mjestimično pojavljuju pješčenjak i vapnenac na točno određenim pozicijama i ovisno o funkciji i obradivosti (lakše obradivi, teže dostupni tj. skuplji).
Zidarski dio radionice bio je posvećen zidanju i dovršavanju krune obrambene kule kamenom pronađenim na lokalitetu te miješanju vapnenog morta za povezivanje i završno fugiranje, sve sukladno prema pravilima Venecijanske povelje.

Na klesarskom dijelu radionice polaznici su imali priliku naučiti obrađivati kamen (gotovo isključivo pješčenjaka zbog lakoće obrade) tradicionalnim alatima i tehnikama.

Dok većina ostalih sudionika nije imala previše iskustva u praktičnom radu s kamenom općenito, naša ekipa je imala malo drugačiji doživljaj. Učenje tehnika zidarstva, rad na mješalici, namjerno nepravilno slaganje kamena s ciljem uklapanja u postojeći zid te fugiranje izazvali su skoro pa neugodne osjećaje i unutarnju borbu protiv nekih naučenih suhozidnih principa. S druge strane, sustavno učenje klesanja i obrade kamena zainteresiralo je i fasciniralo gotovo sve. Jedan dan posvetili smo i teorijskom radu na viziji obnove još nedovršenog tornja dvorca. Radilo se intezivno i po svim vremenskim prilikama, al’ se, sukladno tome, obilazilo, jelo, pilo i zabavljalo. Francuzi su nas vodili u obilaske najznačajnijih mjesta i građevina u okolici, s naglaskom na srednjovjekovnu kulturu i baštinu. Obližnje selo Saint-Côme-d’Olt s jedinstvenim tordiranim crkvenim krovom, gradić Bozoules nastao na impresivnoj klisuri oko meandra rijeke Dourdou, šarmantna srednjovjekovna kapelica Saint-Pierre u Bessuejoulsu, poznato hodočasničko svetište u Conquesu s impresivnom romaničkom crkvom Saint-Foy i fascinatnim timpanom s prikazom posljednjeg suda samo su neka od mjesta koje smo imali priliku obići uz stručno vodstvo Maxima, koji je sve potkrijepio brojnim zanimljivostima iz povijesti, arhitekture, umjetnosti, arheologije… Unatoč njegovoj iscrpnoj prezentaciji, naši povjesničari umjetnosti i etnolozi uvijek su nalazili pokoje pitanje na koje nije imao odgovor, čisto da opravdamo status najzahtjevnijih sudionika.

Dodatne glavobolje zadavali smo Francuzima hlađenjem crnog vina, rezanjem sira na nepravilne komade tupim nožem, neumjerenim degustacijama pastisa (po njihovim standardima), vještim igranjem petanquea (verzija naših boća) na nepravilnom terenu (živila Petrebišća i ledina!), pjevanjem i sviranjem melankoličnih dalmatinskih pjesama (na neuštimanoj gitari s većinski neuštimanim glasovima do poziva susjeda).

Sve to nadoknadili smo (uz iznenađenje i nevjericu domaćina) spartanskom radnom disciplinom istreniranom na obroncima Učke, gastronomskim poklonima iz Lijepe Naše (domaći suhomesnati proizvodi, rakija, džemovi, iskustvo razvlačenja pite te komiška pogača) i animiranjem manje aktivnih sudionika na pjevanje i plesanje, skupljanje plodova prirode po obližnjim obroncima i ostalim aktivnostima.

Vrijedno je spomenuti i našeg Don Vitu, koji je u momentu kad je lokalni kombi otkazao poslušnost spremno uskočio u pomoć i riješio stvar u maniri pravog sinjskog macho mana. Iako mu je pri tom pothvatu otkazala druga brzina, nije se dao smesti u spasilačkoj akciji.

Francuzi su pazili da nam ničeg ne fali – od hrane, pića, svih vrsta sira, društvenih igara, kupanja u rijeci, gađanja lukom I strijelom, demonstracija rada trabucheta – i još jednom se iskazali kao odlični domaćini.

Za kraj i više nego uspješne radionice počastili smo se tradicionalnim roštiljem u dvorcu, a sutradan se oprostili uz jednako jake zagrljaje I glavobolju.

Jedina utjeha su bili Don Vito pun sira, pastisa i pješečenjaka, kao i poziv za nadolazeću radionicu na istom mjestu za nepunih mjesec dana. Put kući je prošao u nešto manje avanturističkom tonu, al’ sve je začinila večera dobrodošlice u Klani kod obitelji Gržinčić. Nakon toga smo se lagano rasuli nazad po Hrvatskoj. Sve u svemu, Ministarstvo vanjskih poslova Dragodida odradilo je još jednu uspješnu kampanju i posjet partnerskoj udruzi u bijelom svijetu. Radujemo se novim druženjima i prilikama da se pokažemo jednako dobri domaćini na budućim radionicama i kongresu (jer apsolutno SVI žele doći u Hrvatsku).

U organizaciji: