Kako su se udružili aktivizam i entuzijazam u obnovi malološinjskih suhozida

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Dragodid (Filip Šrajer, Mario Švencbir), Idem i ja, Volim Lošinj

Goran Jambrešić (crvena majica) predvodi obnovu suhozida na Zagazinama. Izvor fotografije: Facebook stranica udruge Idem i ja

Prije mjesec dana (30.9.2017.) održana je radionica obnove suhozida na malološinjskom predjelu Zagazinjine, kao jedna u nizu akcija vrednovanja i očuvanja suhozidne baštine koje od 2008. godine organizira udruga Centar za zdravo odrastanje Idem i ja. U ulozi voditelja i demonstratora i ovoga puta bio je Goran Jambrešić, a glavni sudionici su bili stariji lošinjski osnovci, koji i jesu, prema riječima osnivačice Centra Bojane Genov, ciljana skupina i neposredni korisnici. Akciji se pridružila i dvočlana ekipa Dragodida.

S terminom ove radionice poklopilo se nekoliko sportskih događanja u Lošinju, pa je odaziv bio najslabiji dosada, no svejedno smo nas šestoro odraslih i još toliko osnovaca tijekom prijepodneva uspjeli presložiti nekih dvadesetak metara, što podzida, što duplice, po kruni djelomično i unjulice. Nekada su ove tipične suhozidne konstrukcije čuvale male obradive površine u burom i morem šibanoj uvali, a sada predstavljaju svojevrstan dekor ove lošinjske plaže i šetnice s pogledom na Kvarnerić i Velebit.

Nakon akcije popričali smo kratko s glavnim protagonistima. Bojana Genov rođena je Bjelovarčanka, koja na Lošinju živi od 1983., a hrvatskoj je javnosti možda poznatija kao jedna od najistaknutijih hrvatskih feminističkih aktivistica, redovita gošća u televizijskim debatama na temu spolne, rodne, obiteljske i druge politike, te pokretačica web portala Volim Lošinj, na kojemu se najviše raspravljaju prostorno-planski dokumenti i zbivanja.

Osim što je osnivačica, Bojana je i pokretačica suhozidnih aktivnosti Centra: za početak vrijedi spomenuti upečatljiv jumbo plakat “Suhozidi su vrijedna baština – a ne građevinski materijal”, koji je nekoliko godina stajao, odnosno visio s pročelja jedne kuće na malološinjskoj rivi, te polusatni dokumentarac “Od kamena kruna”, u kojemu, uz domaće ovčare iz Orleca, oblike i važnost suhozidne gradnje na Sredozemlju tumači i arheologinja-arhitektica dr.sc. Aleksandra Faber, te lošinjski osnovnoškolci.

Jumbo plakat “Suhozidi su vrijedna baština-a ne građevinski materijal” u Malome Lošinju početkom 2009. godine. Izvor fotografije: portal Volim Lošinj

Od “konkretnih”, zidarskih aktivnosti, radilo se na uređenju okoliša osnovne škole u Malome Lošinju i na obnovi suhozidnih ograda i terasa na predjelima Čikat i Zagazine (domaći, skraćeni naziv za Zagazinjine), sve uglavnom s mladima – osnovcima, članovima debatnog kluba i ostalih sekcija udruge. Što se tiče povezivanja s ostalim baštinskim udrugama, za spomenuti je sudjelovanje u inicijativi za zaštitu svih suhozida u hrvatskoj kao nepokretnog (“materijalnog”) kulturnog dobra koju je 2010. godine pokrenula udruga “Suhozid” iz Kolana (prisjetimo se, suhozid je naposlijetku 2013. godine zaštićen kao nematerijalno dobro, dakle kao umijeće). Pred dvije godine Grad Mali Lošinj bio je partner u provedbi EU prekograničnog projekta “Kamen-most”, u sklopu kojega je održano i malo natjecanje u suhozidu (sve materijale-brošure, plakate, filmiće projekta možete pogledati ovdje), a angažman udruge Idem i ja u nedavno pokrenutom Pokretu otoka daje naslutiti (ili poželjeti) da će lošinjske suhozidne akcije dobiti jedan još širi karakter.

Goran Jambrešić je pak rođeni Zagrepčanin, diplomirani inženjer građevinarstva, statičar kojemu su suhozidi, od nužnog posla pri uređenju okoliša kuće (koju su još njegovi roditelji 50-ih sagradili u Malome Lošinju) postali nešto kao rezervna profesija kojom se i dan danas pomalo bavi, s već više stotina metara ili čak kilometar izgrađenih zidova. U njegovom “portfoliju”, čime se malo tko od naših suhozidara može pohvaliti, su i neki zidovi sagrađeni u Alžiru, gdje je Goran neko vrijeme radio kao inženjer gradilišta. Kao čovjek od struke, Goran zacijelo razumije sve sile kojima mora odoljeti pojedini kamen i suhozidan konstrukcija u cjelini, a i sam veli da u svakom kamenu koji postavlja traži – stabilnost.

Spojem dviju senzibiliteta, Bojaninog aktivističkog – gdje akcija proizlazi iz želje da se javnost upozori na vrijednost ili osjetljivost neke pojave u prostoru i uključi u njenu zaštitu, te Goranovog entuzijastičnog – gdje akcija proizlazi iz želje za stvaranjem i savladavanjem izazova materijala, tehnike i strukture, u Lošinju je stvorena jedna autentična suhozidna jezgra koja je – pokazalo se – dovoljno jaka da izdrži izazove održanja već niz godina. Između tih izazova možda je najveći taj, da ni Bojana niti Goran nisu rodom Lošinjani, pa prema tome aktivnosti koje vode vjerojatno nisu dovoljno privlačne za starije generacije domaćih, koji su od kamena jednom davno možda i – pobjegli. Međutim, izgleda da je veza s mlađim generacijama – koja zasigurno postoji, a najviše preko različitih programa Centra – ima tu obnavljajuću snagu, koja je potrebna svakom aktivizmu i svakom entuzijazmu.