Od Dalmacije do Provanse, sve je isto, dijele nas tek velike nijanse – 1.dio

“Suhozidnu” reportažu iz Francuske objavit ćemo u dva dijela. U ovom postu pročitajte uvod i izvještaj prva dva dana puta.

Tekst: M. Križanić i F. Bubalo / Foto: Dragodid & Argonauta

Krajem ožujka (22.-27.03.2015) naša mala delegacija bila je dio grupe na studijskom putovanju u Provansi u sklopu aktivnosti IPA projekta “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije“. Naši partneri a sada već i dobri poznanici i prijatelji sa otoka Murtera već tradicionalno organiziraju dobre suhozidne radionice sa uvijek natprosječno velikim odazivom volontera. Sjetimo se primjerice radionica na Colentumu ili Kalebiću.

Navikli smo zidati zajedno ali ovaj put zadatak nam je bio nešto drukčiji, trebalo je upregnuti vijuge umjesto mišića te istražiti kako Francuzi upravljaju svojim resursima po modelu “ekomuzeja”. Kao što mu i sam naziv kaže, ovaj projekt bavi se cijelom murterskom prirodnom regijom, a upravo model ekomuzeja je taj koji obuhvaća cijeli kraj, vrijednosti lokalne zajednice i njeno ispreplitanje s prirodom kao cjelinu koja se štiti, vrednuje, interpretira. Na taj način pojam muzeja “izlazi” iz klasičnog okvira zgrade i vitrina i širi se na cijelo područje i stvarni život.

Jug Francuske u ovom kontekstu odabran je iz razloga što ima mediteranske karakteristike, pa kao što je naš dragi vodič Jacques Decuignieres – Žak rekao na samom početku našeg petodnevnog putovanja, ponekad se Francuzi s juga osjećaju bliži nama ili pak Talijanima, Slovencima, Španjolcima, koji s njima dijelimo klimu i kulturni krug, nego svojim sunarodnjacima sa sjevera Francuske. Takve razlike nisu nam strane niti u našoj maloj zemlji, pa nije teško razumjeti Francuze.

Ipak, kako ćemo vidjeti, Francuzi imaju puno bolje razvijenu praksu kontinuiranog upravljanja baštinom, ekomuzejima, lokalnom zajednicom i gospodarstvom od nas, pa nam ne preostaje drugo nego da pomoću naučenog pokušamo premostiti taj vremenski jaz od desetak i više godina i implementirati metode kod kuće.

Nas je naravno najviše zanimao suhozid, pa krenimo redom:

23.03.2015.

Posjetili smo regionalni park prirode Mont d´Ardeche. Ovdje je naglasak na kestenima, marunima koji su tradicionalno baza poljoprivredne ekonomije. Odmah na početku primjećujemo prisutnost brendiranja i povezivanja više različitih priča u jedan scenarij – u slučaju ove regije, primjerice, prerada kestena, vinarstvo i proizvodnja plemenitog (dozrelog) sira. Ujutro smo bili u muzeju kestena (Musée de la Châtaigneraie), već u podne smo posjetili interaktivni pogon i muzej zriobe sira, a na povratku smo svratili u vinariju. Vidimo da proizvođači i općine surađuju – promoviraju jedni druge, nude vino uz sir, a na svim policama može se naći sirup od kestena, tjestenina od kestena i cijeli spektar drugih proizvoda.

Nama vrlo zanimljiv podatak (kojeg smo nažalost vidjeli samo na fotografijama) je taj da se kesteni uzgajaju na suhozidnim terasama, kao kod nas loza!  Danas se nastoji očuvati taj tradicionalni način uzgoja, pa se ljudi vraćaju na zemlju i u sklopu parka prirode rade i plasiraju svoje proizvode od kestena na tržište. Na fotografiji možemo vidjeti berbu kestena pomoću mreža na suhozidnim terasama. U muzeju kestena izložen je bogat inventar opreme za obradu i pripremu kestena, primjerice zanimljive cipele sa šiljcima, slične onima za penjanje po zaleđenim vodopadima, koje služe gaženju i odvajanju kestena od njegove ovojnice.

Budući da se kod nas na modravskim maslinicima zadnjih godina održava niz radionica s ciljem osuvremenjavanja – proširivanja Šenične ceste kako bi bio omogućen pristup automobilima do parcela, postavili smo našim domaćinima pitanje o održavanju puteva i transportu po kesten – terasama. Odgovor je bio – eksperiment, pa tako čak testiraju sustav mini žičara kojima bi se ubrani plod kestena transportirao bez potrebe probijanja dodatnih puteva, a vjerujemo i uz znatno manju potrošnju energije.

Valja spomenuti da je u Francuskoj nešto drukčija situacija sa zaštićenim područjima. Zbog njihove dobro razvijene ekonomije, sudjelovanje u programu Parka je dobrovoljno i zapravo djeluje kao bonus, nadgradnja postojećeg bogatog sustava. Općine recimo imaju izbor o pridruživanju sustavu zaštićenog područja, a biti dio sustava je praktički dio prestiža, po logici “ako može susjedno selo, možemo i mi”. S druge strane, prirodni resursi su ugroženiji i pod većim opterećenjem zbog iste te moćne ekonomije. Kod nas imamo obrnutu situaciju – ekonomija je u lošem stanju, priroda još uvijek skoro pa netaknuta, a zaštićena se područja doživljavaju kao ograničenje i teret, i nešto što zapravo tek treba dignuti cijelu ekonomiju iz nule (ili minusa) a istovremeno očuvati ekosustav. Gdje je u svemu tome naš put razvoja, tek treba osmisliti.

Jedan od načina svakako je i kod nas dominantna grana djelatnosti – turizam, a na primjeru muzeja sira Terra Cabra (kuća koza i kozjeg sira) vidimo kako spoj proizvodnje i turizma odvesti na razinu višu od puke kupnje suvenira: posjetitelji u obilasku sa galerije iznad pogona mogu vidjeti cijeli proces proizvodnje, uz interaktivna objašnjenja, audio zapise, filmove… Sve u svemu, prostor tvornice je maksimalno optimiziran da primi posjetitelje i maksimalno ih uključi u srž procesa, bez da se sami tijek proizvodnje ometa. Kao i marune, koze smo vidjeli samo na filmu, ali i to je bilo dovoljno da dobijemo sliku o cijeloj priči oko uzgoja.

24.03.2015.

Drugi dan putovanja proveli smo u posjetu regionalnom parku „Camargue“, velikom močvarnom “bazenu” na ušću Rhone u Sredozemno more. Ovdje je naglasak bio na ovčarstvu i uzgoju za ovo područje karakterističnih crnih bikova, ali i turizmu u klasičnom smislu riječi budući da smo sad već na samoj obali Sredozemlja. Nizinski kraj poznat i po uzgoju riže nije nam pružio puno materijala za proučavnje suhozida, ali u posjetu ekomuzeju ovčarstva „Camargue“  naišli smo na nekoliko zanimljivih detalja.

Francuzi su očito dobri maketari jer su prikazali cijelo jedno malo ljetno selište sa stadom ovaca, mrgarom i kućicom na malom modelu. Svaki kamen je na mjestu! Ovakav prikaz bolji je od bilo kakve fotografije, filma ili virtualnog 3d modela. Možda ovako nešto zaživi i nakon arhitektonskog snimanja naše glavne lokacije – Petrebišća na Učki, a da ne pričamo koliko je primjenjivo u prezentaciji otoka Murtera i njegove regije.

Drugi zanimljiv detalj je karakteristična pumpa sumpornjača za borbu protiv filoksere. Njome bi se u direktno u korijen biljke pumpali sumpor i galica. Većina suhozida na našoj obali nastala je, kako znamo, upravo “zahvaljujući” bolesti vinove loze u Europi, koja je u naše krajeve stigla kasnije, pa se kod nas otvorila dobra mogućnost razvoja uzgojem loze i izvozom vina na europsko tržište. Francuzi su tu bili među glavnim kupcima, a protiv pošasti su se na vlastitim nasadima borili  i plavljenjem vinograda jer su otkrili da to usporava širenje gljivice.

Valja napomenuti – većina vinograda koje smo u Provansi vidjeli su drukčiji nego kod nas – smješteni su u dolinama, na poljima i zaravnima, sve je prekriveno pravilnim gustim redovima trsova koji su vrlo niski, svega pola metra. Terase su relativno rijetke, a upravo takva dispozicija omogućila im je i namjerno plavljenje pomoću irigacijskog sustava.

Odmor na pješčanoj plaži obale mora u gradiću Saintes Maries de la Mer zaokružio je dan u ravnici, a vidjeli smo i kako se tradicijska gradnja može uklopiti u sasvim komercijalni turistički krajolik – bungalovi i kućice sa tradicijskim krovovima od slame na svakom koraku.

Zaključak reportaže pročitajte u sljedećem postu.