Bumbakova bunja na Orutu

Foto i tekst: Jadran Kale

Ovo je najbliže što u našem dijelu Sredozemlja postoji da podsjeća na sv. Mihovila na Skelligu u Irskom moru, gdje su nekidan snimali Ratove zvijezda. Radi se o Orutu, otoku u šibenskom otočju. Na zemljovidima je inercijom prepisivan kao Zmajan, kako se zove najviše brdo na otoku. Vlasnici zemljišta na otoku su iz Prvić-Luke a oni ga zovu Orutom, tako da je njihova riječ zadnja.

Kultiviranje iz Prvić-Luke je najvažniji dio orutske povijesne krajobrazne slagalice. Sa istog otoka kultivirano je i susjedno područje na kopnu, Srima. Tamo se nalaze izuzetne suhozidne građevine poput Domaćinove bunje, najviše u Dalmaciji, i Rodinih stana u kojima je istančan masivni suhozidni kompleks čije sve pojedinosti nisu još ni pobrojane. Posve dovoljna pozivnica za orutski izlet.

Južni kraj otoka se na zemljovidu može pročitati imenovan kao rt Sir, no Prvićani ga nazivaju Donjom orutskom puntom. Na tom mjestu otok obilaze lokalne brodske i trajektne linije, mnogi brodovi, jedrilice i jahte. Gužvu na moru razrjeđuje tek jugo, jer je prostor ovdje otvoren na tu stranu. Zimske oluje juga ovdje znaju biti divljačke. Za razliku od bure, olujno jugo ima konstantan pritisak. S mora se na južnoj padini brda Golubinjak mogu vidjeti zarušeni zidovi velike bunje, vidljiv je i njen ulaz, no koloplet zidova izdaleka nema razaznatljiv raspored.

Pred samom građevinom se vidi kako se radi o vrlo velikoj bunji i burobranu – ovdje bi bilo točnije reći jugobranu – pred njenim ulazom. Taj je zid u očuvanim dijelovima visok 2,65 m a dug 12 m, tako da je pred bunjom (gdje se nalazi i klupa) uklonio izloženost vjetru a ostavio osunčanost. Jugobrani su u domišljatim verzijama prisutni i pred drugim okolnim bunjama. U bunji je prostorija puna zarušenog kamenja do iznad ulaza, i na toj visini je najveća širina prostorije kao u osnovici Domaćinove bunje – preko četiri metra. Znači, ova je bila veća. Pročelje je široko 6,5 m, također veće od Domaćinove bunje. Graditelj je uljudno ostavio posjetnicu na dovratniku, čitljivi dio je 1883. godina.

Posebno je iznenađenje struktura zidova, kako ovog i nešto nižeg istaknutog jugobrana tako i na mnogim okolnim zidovima. Otok obiluje pločastim kamenjem i zidovi se u mnogim dijelovima sastoje od ploča postavljenih na nož, ali u sekcijama i slojevima. Na nižoj terasi je posebno izbačen dio ograde (6×2 m) u kojem su nizovi slojeva kamenih ploča postavljenih na nož. Izvorna kultura ovih terasa je bila vinova loza, pa nije jasno jesu li ovako posebno zaštićeni dijelovi sagrađeni zbog voćki. Njihova struktura može imati veze s položajem na udaru olujnog juga. To što se jugobran pred bunjom na sredini zarušio ne mora značiti da tehnika nije izdržala svoju vjetrovitu kušnju, već se iz otvorenog dijela vidi kako veznjaci koji naizmjence svaki sa svoje strane ulaze u dubinu zida nisu onako uzorno udžbenički napravljeni kao na početku zida – tamo kao da je presjek skinut iz priručnika.

Da zaključimo: Bumbakova bunja (nalazi se na posjedu obitelji Bumbak) ulazi u klub 5+ istočnojadranskih lažno svođenih građevina, izvorno viših od pet metara. U Dalmaciji su svega dvije, to je Domaćinova bunja na Donjoj Srimi (danas se zarušava, u visini je od 4,8 m) i ova ovdje. Šačica preostalih se nalazi u sjeverozapadnoj Vodnjanštini, među kojima je kažun obitelji Moscardo u Galižani sa svojih 7 m visine najviši. Koliko je Bumbakova bunja na Orutu mogla biti visoka? Šest, sedam ili osam metara? Za bolju pretpostavku valjalo bi steći točniju predodžbu osnovice prostorije. Sad se može izmjeriti njena širina na visini 0,5-1 m iznad ulaza, koji je visok 0,95 m. U bunjama okomica počinje prelaziti u lažni luk na oko 1-1,5 m visine, pa bi se moglo pretpostaviti kako pod izmjerivom širinom prostorije leži možda još jedan metar raspona. To bi onda moglo dati 6-7 m visoku prostoriju. I uopće je čitav utisak kako su ova dva djela prvićkih ruku zajedno s najboljim kažunima nadrasla istočnojadransku ligu, pa pravo pripadaju u najjaču mediteransku reprezentaciju koja se u Apuliji, na Balearima i drugdje stere u visinama između 7 i 15 m (arheološki primjer Atrejeve grobnice je visok 13,5 m, ali s klesancima).

Najvažnije pitanje pred Bumbakovim bunjom, ali i njenom izuzetnom okolicom, je što danas učiniti s time. Bunja već dugo propada, jedan dio zida je pao prije nekoliko godina. Taman i da se argumentira kao najveća, najbolja itd., što bi se po slovu i praksi zakona s njom moglo dogoditi? Zamislimo čak i da je konzervatorska služba kao zarušavajuće kulturno dobro potpuno i uzorno vrati u izvorno stanje, kakva bi bila njena budućnost? Na takvom mjestu tek bi čekala buduće oluje juga. Turisti amo pješke neće dolaziti. Međutim, pod njom je teško naći trenutak bez nekog proplovljavajućeg broda. Kao što je tisuće ljudi prije nisu uočili kao vrijednu, tako bi joj za iduće tisuće opažanja trebalo panoramski naglasiti. Dakle, obnoviti i nju i “jugobran” da se otvori pogledu s prolazećih brodova. Takvog nečeg nemaju ni Apulija, ni Baleari. Pod njom je svjetionik, a lako bi i ona mogla postati orijentir i krajobrazno mjesto čuvenja. Dalo bi se i nju, bez osjetljive tehnike, istaknuti svjetlom npr. ako se unutrašnja strana “jugobrana” okrenuta prema zapadu pobijeli da je navečer difuzno dosvijetli (ta se strana zida s mora ne vidi), ili na neki drugi način.

Održivo očuvanje fenomena bi težilo ponavljanju razloga koji su do ovakvog graditeljskog čuda uopće doveli. To je poljodjelstvo. To je danas u izvornim okolnostima apstraktno, jer loze okolo više uopće nema niti će je ovdje itko doći uzgajati. Vlasnika zemljišta bi se trebalo vrlo poticajno motivirati da brine o građevini (pasivni način), a naročito poduprijeti njegovo upravljanje imanjem kakvo bi je uključilo u neku održivu ekonomiju (aktivni način). Pred takav posao je potreban kompromis o tome što je prežaljivo, a što se ne smije mijenjati.

Današnja konzervacija kroz postavljene oblike kulturnog dobra i nematerijalnog kulturnog dobra na ovakvim primjerima nema budućnosti, o čemu sam podrobnije pisao za Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske br. 36. Postoje mnogi vernakularni lokaliteti gdje su konzervatori učinili izvrstan posao, ali npr. Prijamni centar PP Lonjsko polje u Krapju unutar pomno obnovljene drvene kuće ima budućnost jer joj je prvi susjed OPG s restoranom začinjenim etnografskom zbirkom, u selu i okolici ih je još nekoliko, a biolozi su determinirali temeljnu kariku održivog predindustrijskog upravljanja kulturnim krajolikom i podupiru uzgoj turopoljske svinje. Dati proračunski novac da se na ovom mjestu građevina vraća u polazni gabarit, da bi se nakon manje ili više vremena bez svojih kultivatora zbog ovakve izloženosti opet počela rušiti, dugoročno nema smisla. Radi toga je sam Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nedovoljan bez spoja s propisima i radom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Zakonsko operiranje fenomena ne raspolaže niti kategorijalnim alatom “kulturnog krajolika”, a kamoli još tako delikatnim međuresorskim spojem. Bojim se da za ovakav izazov nije stasala ni civilna scena, i u principu bi bilo važno dokumentirati zatečenu dozu nesrušenosti koliko god se to još da učiniti.

Inače, na otoku ima još biranih primjera uzorne prizmatične gradnje po vodičko-tribunjskom uzusu kubusa nad četvorinom, a među njima je bunja na Colinom boku osobito velika i uredno sagrađena. Načelni je dogovor idući put doći s motornim pilama, jer su bunju počeli okruživati borovi. S očišćenim okolišem njene bi se jasne forme također vidjele izdaleka, praktično kao svojevrsni krajobrazni spomenik.