Izvješće o radionici obnove trimih na Starogradskom polju, na Hvaru

Tekst: Goran Ovanin
Foto i video: Goran Ovanin, Ana Jadrijević

Od 15. do 21. listopada 2023. nas je troje dragodidašā boravilo u Starom Gradu na Hvaru sudjelujući u radionici obnove trimā. Tri͂m je domaći naziv za poljske kamene kućice, poznatije u drugim krajevima zemlje pod nazivom bunje i(li) kažuni.

Trimi na kojima smo radili nalaze se zapravo na prostoru „Kulturnoga krajolika Starogradsko polje”, zaštićenoga kulturnoga dobra Republike Hrvatske, upisanoga i na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Tim dȍbrom upravlja “Javna ustanova Agencija za upravljanje Starogradskim poljem”, a njom pak ravna gospodin Vinko Tarbušković. Imajući već višekratno izkustvo uspješne suradnje s Dragodidom na obnovi suhozidne ostavštine Starogradskoga polja, zaključi on da je vrijeme da se veća pažnja posveti trimima, koji u sklopu dosadašnjih radionica nisu dirani, pa je zamislio i izveo ovu prvu (službenu) radionicu obnove upravo trimā na tom prostoru. O samim trimima Starogradskoga polja i okolice podrobnije možete čitati u jednoj od knjiga konzervatorske podloge za zaštitu ovoga uljudbenoga krajobraza. A ovo je jedna izvrstna stranica gdje, uz još mnoštvo inoga na otoku Hvaru, možete vidjeti slike gomile(!) trim(ov)ā.

Zemljovid 1., Starogradsko polje i Hvar u svojoj okolini. Preuzeto s: https://geoportal.kulturnadobra.hr/geoportal.html#/. (Uredio G.O.)

Zemljovid 2., Starogradsko polje unutar Hvara, s označenim općinama. Preuzeto s: https://geoportal.kulturnadobra.hr/geoportal.html#/. (Uredio G.O.)

Zemljovid 3., Crvena crta – granica Kulturnoga krajolika Starogradsko polje, modra crta – granica prijelaznoga zaštitnoga područja (buffer zone). Preuzeto s: https://whc.unesco.org/en/list/1240/maps/.

Sam radni dio radionice sastojao se u tom da je nas četvero; troje dragovoljaca odaslanih od Dragodida: Ana Jadrijević, Duje Mikelić i Goran Ovanin, predvođenih našim voditeljem, domaćim meštrom Cvjetkom Buratovićem, ujutro, nakon brzinske kave u mjestnoj gostioni, odlazilo napolje, na Polje, do trimā koji bi nam gospodin Tarbušković, dogovorivši ga predhodno s vlastnikom, doznačio za taj dan. Vrijeme nam je sve dane išlo na ruku, kiša nam je samo jedno jutro odgodila pokret za pola sata, omogućivši nam toliko duže uživanje u kavi i doživljaj tamo, kako nam rekoše domaći, već uobičajene pojave, plimno izlijevanje mora iz luke. Uopće, podnebni uvjeti su bili za poželjeti, tako da smo se svi složili da je mnogo ugodnije i lakše raditi nego po ljetnom zvizdanu. Možda je i to doprinijelo učinkovitosti rada jer smo za pet radnih dana (ne radivši od zore do sumraka nego odprilike jednu smjenu) obnovili četiri trima. Drugo što je posve izvjestno utjecalo na isto je izvrstno vodstvo gospodina Buratovića, i po pitanju same dotične vještine, ali i po pitanju međuljudskih odnosa. I veličina radne skupine pokazala se, izgleda, punim pogodkom… No, najbolje da idemo redom, da vidimo što je i kako napravljeno koji dan:

1. dan (PON): Prvi trim na kojem smo radili, vlastnika Frane Božikovića, bio je i najveći i najprostraniji iznutra. Smješten je u središnjem, niskom, ravnom dijelu Polja. Na dovratku ima uklesanu godinu 1890. i neka, a na nadvratku križ. Čini se da je dio većega sklopa (stana?), nažalost toliko urušenoga da se većina građevina jedva nazire. Kao i na svima sljedećima i na njem smo popravljali vršni obod, krunu. To je gornji vanjski rub sastojeći se od uglavnog manjega, tanjega kamenja biranoga da rub bude čim ravniji koje se stoga i lakše pomakne i raspe. Pogotovo ako je po njemu „prometno“. A ovaj je trim imao upravo tu nevolju. Nalazeći se vrlo blizu glavne ceste kroz Polje, s koje je lako uočljiv, onako samostojno veličajan očito je neodoljiv mamac prolaznicima, turistima, koji bi se na njega rado penjali putem njegovih negdašnjih dvostranih stuba. Negdašnjih jer jedne su od silnoga neodgovornoga pentranja već bile urušene, a druge smo mi skrili. Na nagovor prisutnoga vlastnika svi smo se složno sporazumjeli da je to u zadanim okolnostima, za zaštitu ukupnoga trima, najbolje rješenje jer će spriječiti ili jako smanjiti daljnje neodgovorno penjanje i hodanje po njem, a time i opasnost od daljnjega urušavanja. Uz sam trim obnovili smo i tri zida, dva oniža koja se vežu na sam trim (jedan od njih zapravo na gomilu koja je sastavni dio tijela trima i preko koje su išle one urušene stube) i jedan nasuprot ulaza u trim tako da mu malo uredimo i dvor(ište).

2. dan (UTO): Trim vlastnika Petra Ljubića. Prilično je udaljen od glavne ceste iduće otprilike istok-zapad, uz put okomit na nju, na sjevernim pristrancima Polja. Dio je velikoga stana, s prilično očuvanim građevinama. Doduše ni jedna nema više krova, ali su zidovi u punim visinama, uključujući i zabate. Propali su dakle drveni dijelovi. I sam je trim spojen s jednom takovom kućom. Na mjestu toga spoja čekao nas je najveći posao, veliki urušaj vanjske stijenke trima. Urušaj je uspješno popravljen, a kao pojačanje te strane dodan je podzid koji je ujedno i vrlo zgodna klupa uz vanjski zid trima. Toga su nas dana ovdje posjetile nadležna konzervatorica iz Splita Ivana Radovani Podrug i mjestna novinarka HRT-a Maja Zrnić.

3. dan: (SRI): Vratili smo se na isto mjesto od predhodnoga dana. Sad smo se bacili na pokrov. Osim poravnanja oboda (ovaj ima dvostruki, izgleda kao mali zigurat!) ovdje je trebalo i presložiti vršne, vanjske, pokrovne ploče koje zatvaraju, poklapaju sredinu svoda. Njih je više malih kojima treba paziti da budu nagnute prema van i jedna velika koja ih poklopi i pokrije. Osim toga, iako je gospodin Tarbušković, ovdje kao i na sljedećem trimu, prije našega dolazka na lice mjesta, izkrčio šikaru da bi mi uopće mogli pristupiti poslu na njima, bilo je još dosta rada na uređenju okoliša, uklanjanju bilja i biljnih ostataka. Ovoga puta u „nadzor“ su navratili dva stara, ali još uvijek djelatna, domaća suhozidna meštra Ivica i Jakša Lupi (Štrambotovi).

4. dan (ČET): Trim u javnom vlasništvu Grada Staroga Grada, smješten uz Aerodrom, spomenik devastaciji suhozidne baćine, ali ujedno zanimljivo pitoreskno mjesto, kao da ste u filmu čija je radnja američki Zapad 1950-ih. Trim je uz južni rub toga ravnoga travnatoga sletišta, na početku nagiba južnih pristranaka. Slično kao i dan ranije, na trimu smo obnavljali vijenac (obod, krunu), gornje pokrovne ploče, podzid protežući se s jedne strane trima, i pristup s puta koji je nasuprot ulaza, što je uključivalo dosta zemljano-biljnih radova. I ovaj je trim dio propaloga stana.

5. dan (PET): Trim vlastnice Ane Vranković, nalazi se, slično kao i onaj utori, na sjevernim pristrancima Polja, njemu se isto pristiže putem okomitim na glavnu cestu, samo se ovdje i od sporednoga puta mora još i hodati do njega. Nije da je u sklopu stana u smislu da ima drugih stanbenih građevina, ali ima zanimljiv naplov (pjover) sa zdencem. Ovaj je trim bio pravi izazov, ali se na sreću izpostavio i kao poslastica za kraj. Prvo, upao je u igru nenamjeravano, kad se pokazalo da smo stigli riješiti one namjeravane prije zadanoga roka i imamo „prazan dan“ tražen je trim… i upadne ovaj. A on s takvim urušajem s jedne strane da ga se bojiš taknuti da ne bi izazvao urušavanje i svoda. A zadnji je dan pa nema vremena za popravak takovoga kvara. Zbilja se moralo jako pažljivo; povučeš tetȍvicu, kako se po domaće reče za biljku tetivku, provlačeću se izpod jednog kamena na rubu urušaja, i pokreneš urušavanje još pola metra, toliko je klimavo bilo. Uglavnom, zahvaljujući sada već uigranom dvojcu za zahtjevnije zahvate, našem meštru Cviti i Duji i njihovoj smirenoj postupnosti u djelovanju i ovaj je urušaj slavodobitno pobijeđen bez gubitka svoda. A onda su već uhodano uređeni vijenac i pokrovne ploče. I to je bilo to od rada. Spontano se dogodilo da je upravo tada navratio Ivan Zaninović, zvani Grande, čuvši se s našom Anom s kojom se zna s prijašnjih suradnji Dragodida i njegove udruge Pjover iz Veloga Grablja, pa smo se kratko ugodno podružili i nazdravili što je vrlo prigodno označilo kraj radnoga dijela našega boravka tamo….

Sve u svem bilo je jako dobro, imali smo odličan smještaj, objed, i uvjete uopće. Popodneva su nam bila slobodna pa se smo mogli upoznavati grad, kupati se (more je bilo posve ugodno za kupanje!), odmarati… Aha, da, jedan večer naš nas je voditelj Cvjetko počastio vožnjom do grada Hvara, tako da smo imali prilike vidjeti i njegovu ljepost. A Stari Grad (iliti Paȋz), bitno manji od Hvara, dovoljno je velik da ima živosti, a opet taman toliko malen (dajbudi kad turisti odu, a ovo je bilo vrijeme kad ih je većina otišla) da Vam se brzo počne obraćati ljudski. U svega par dana na ulici se počnete pozdravljati sa ljudima iz gostione, sa službenicom iz pošte, trgovkinjom, knjižničarkom… A za uživati je i u onim divnim drevnim čakavskim naglascima, jer na sreću, dajbudi zreliji ljudi, među sobom uglavnom govore po domaće. Uglavnom, nadamo se ponavljanju, da i drugi naši dobiju priliku jer je dobro. Zato svim domaći(ni)ma hvala!